Pittsburg - izvještaj

April 18, 2013

19.01. Dan nakon koncerta u New Yorku

Dojmovi se pomalo slažu u glavi. Razgovaram s Kumom  - cimerom, Dinom o tome kako je on sve to proživija. Kao i uvik jedan drugome oponiramo i dajemo širinu pogleda na stvari, a na kraju se uvik lako složimo. Zadovoljni smo…kako ne bi bili. Reakcije na koncert stižu na mailove, fejs, portale, poruke…slike… prepuni smo informacija sa svih strana. SUPER!!!

Vrijeme prije polaska koristimo za zadnje posliće u New York-u. Svako od nas ima neki svoj popis:

Baletanke za kćer, tablet za svoj gušt, vožnja podzemnom…bez nekog smislenog cilja…čisto radi doživljaja. Okupljanje je u 12 i polazak za Pittsburg kreće SAD! Usput prolazimo kroz grad, onako po komodu i ne baš najkraćim putem… Ground Zero (rade se novi WTC), Chinatown, New Jersey…idemo. Čeka nas dugi put…autoceste… duge i razasute. Vozi nas Željko Sardelić…inače Blaćanin ali na radu i trajnom boravku u USA. On će biti naš vozač i pratitelj. Inače se ne bavi s time ali ovo je odlučija za svoj „čeif“ uzeja godišnji i ide on s Klapom Cambi na turneju. Super. Naš čovik ide s nama i imamo se o čemu razgovarat…kako ide život, školovanje, integracija obitelji i dice u USA, kako dicu uči hrvatski, kako plaća školu, fakultet, režije, auta… pomalo se slaži dojmovi od kupovnoj moći Amerikanaca, o toma koliko je potrošač zaštićen…imamo miljon pitanja  za njega, pošto je satnica likaru, radniku u Starbucksa, radniku na visinama (građevinar). Željko nam pruža sve informacije, a ujedno i naziva svoje doma na Korčuli i gušt ga je slušat na dijalektu.

Po autocesti kamioni, kamioni…. Koliko li se samo toga triba prevesti po kontinentu. Gledamo te kamiona i komentiramo koliko su nam ostali u očima kao dici… velika američka auta. Po autocesti ima jako mnogo policije, tko god pređe brzinu…HAPS! NE NE… to se nesmi. U tome su jako rigorozni.

Po putu stajemo 2-3 puta. I to je doživljaj po sebi, američki restorani uz put. Jest da je sve to već viđeno na TV i da je pomalo klišej, ali zanimljivo je kao stvari funkcioniraju. Svugdje na svakom koraku u USA ima nešto za jest i svugdje je gužva. Danas smo se odlučili jesti u Wendy’s-a lanac kao što je Burger king ili Mac.  Zaključujemo da je Wendy’s najbolji. Eto preporuke za sljedeće klapaše… ;-)

Ali šalu na stranu…već nam fali jest nešto žlicom. Mila majko.. daje izist šta gulaša, kupusa, teletine s bižima…a kamoli ribe i blitve. Vidim ja da se ljudi mršte… već nam je dosta sendviča, steak, burger…kineske. Lipa naša spiza.

Nakon 8 sati vožnje dolazimo u Pittsburg. Lipo i mirno je. Nije to New York. Grad je neusporedivo manji, simpatičniji… na prvi pogled. Obzirom da je ovdi puno ljudi hrvatskog porijekla…na neki način se to po gradu i vidi. Smijemo se… vidi ovoga… ovi bi moga bit neki od Imotske race…ovi je Slavonac… interni humor naravno.  Idemo na piće… odmah preko puta teatra gdje sutra pjevamo. Izvidnica. Kratko piće…i povratak u hotel. Ujutro pred koncert ćemo malo prošetat, razgledat…odmor je važan za pivača. Bez sna nema dobrog pivanja.

20.01.2013

Ujutro… ko zombiji hodamo nas par ranoranioca u Starbucksa… kao i svi ostali Ameri. Prvo uzet gomilu kave i onda dalje. Ipak, za naše prilike oni se enormno i po cili dan nalivaju kavom. Nedilja ujutro u Pittsburgu je sablasna. Nigdi nikoga nismo vidili do 11 uri. Mir božji i prazne ulice. A oni koji su budni…bit ću išli s obiteljima u trgovačke centre. Sve mi se čini da je tako i kod nas došlo. Puste su kale, pust je grad…a puni su nam trgovački centri. A nema boljeg šoping centra od centra grada. Lipo prošetat vanka, obać’ dućane koji su svaki za sebe po nečem posebni u drukčiji… tu tu auto i globalizacija…  živija naš stari način života!!!

Pitsburg je izabran kao koncertni grad radi susreta s hrvatskom emigracijom. Nekad je to bio drugi najveći grad u svitu po broju Hrvata. Manje od Zagreba ali više od Splita. Ipak, ovdje je riječ o čistom brojanju krvnih zrnaca. Danas je hrvatska zajednica u Pittburgu razbijena. Od 14 nekadašnjih crkava sada su aktivne samo 2. Mise su na engleskom jeziku. Ljudi i to samo neki znaju tek par izraza: dobra večer, živjeli… ali s radošću to izgovaraju. S druge strane tradicijska glazba koja im je ostala u uhu nije klapska već glazba tamburica. Tako je to inače u inozemstvu. Klapska glazba je ipak komornija i teže pronalazi put na zabavama zajednice iseljenika. Utoliko je naš posao na koncertu teži. Znamo da ćemo ljude šokirati s početkom koncerta. Ali to smo mi, to je naše glazbeno blago.

Na početku koncerta pozdravio nas je ispred Hrvatske bratske zajednice Pittsburg-a njen predsjednik: XXXXX. U početku se osjetila rezerviranost publike i njen prvi susret s nepoznatim zvukom. Mi smo pak koncert odradili bez ijedne riječi prema publike. Htjeli smo se nametnuti pismom. Malo po malo gradili smo svoj kredit prema publici i kako je koncert išao kraju bili smo sve češće pozvani na naklon nakon uspješnijih izvedbi pjesama. Na kraju smo ipak doživjeli standing ovation. Bolje od toga ne možeš. U svako, glazbenom žanru kod bilo koje publike to znači respekt. Zadovoljni smo. Idemo leć…sutra smo na putu za Cleveland. Novi koncert. Dan za dan. Možemo mi to!