U srcu Njemačke s mislima na Cocu, Hajduka i Dalmaciju

February 18, 2014

Dalmacija je zapivala iz sveg glasa u srcu Njemačke na svojoj tradicionalnoj 5. Dalmatinskoj noći koja je održana u Esslingenu nadomak Stuttgarta.

Prekrasna dvorana Neckarforum za ovu je prigodu bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Napunili su je Dalmatinci i njihovi gosti iz cijele Njemačke.

A kako i nebi kada su im iz domovine na feštu stigli njihovi slavuji klapa Cambi iz Kaštel Kambelovca, Lidija Bačić sve poznatija mlada glazbena zvijezda i Antonija Blaće, simpatićna RTL-ova voditeljica.


U zanimljivom kulturnom i glazbenom programu sve je odisalo Dalmacijom, njezinim rivama,kaletama i konobama koje su sa velikog ekrane dvorane “Neckarforuma” budile nostalgiju za rodnim krajem i pozivale goste da ih i narednog ljeta posjete.
A petog rođendana slavljenika “Dice Dalmacije” zavičajne i humanitarne udruge Dalmatinaca i njihovih prijatelja iz Stuttgarta prisjetio se na bini i njihov predsjednik Željko Grljušić, koji je zajedno sa svojim kolegama do sada pomogao brojne humanitarne akcije u Hrvatskoj, a posebno potrebitima iz udruge Mir- Rudine u Kaštelima, koja nudi smještaj i rehabilitaciju za djecu, mladež i odrasle) s intelektualnim teškoćama (mentalna retardacija) i pridruženim oštećenjima.

Hajduk pobjedio Mandžukića

Dalmatinci i njihovi prijatelji u Stuttgartu najavili su i nove akcije pomoći za humanitarnu udrugu “Osmijeh” iz Vrgorca, koja pomaže djeci sa Downovim sindromom i raznim drugim motoričkim poteškoćama.
Dalmatincima je u goste došao i generalni konzul iz Stuttgarta, Slavko Novokmet, koji je posebno naglasio značaj njihove humanosti i povezivanja iseljenišva i Hrvatske.

A za dobru atmosferu u zabavnom dijelu velike dalmatinske fešte u Njemačkoj pobrinule su se domaće glazbene zvijezde. Plesao se Linđo i Ražanac u izvedbi folklorne skupine “Tomislav” iz Hrvatske katoličke misije Stuttgart, dok su članice zbora “Salve angeli” iz Sindelfingena u znak sjećanja na prerano preminulog dalmatinskog slavuja Vinka Cocu otpjevale pjesmu “Daleko je srce”.
Zanimljivo je da je i sam Coce bio jedan od gostiju proteklih Dalmatinskih večeri u Stuttgartu. Dobar ugođaj Dalmacije potrajao je u Neckarforumu do jutarnjih sati , pa se pjevalo, nazdravljalo Dalmaciji i Lipoj našoj ; uživalo u dalmatinskoj spizi: marendi, uštipcima , pašticadi a i lipim vinima.
U cijeloj dalmatinskoj priči u Njemačkoj nisu zaboravljeni ni splitski Bili. Hajdukov dres je na aukciji dostigao cijenu veću od dresa Marija Mandžukića, trenutno najpopularnijeg hrvatskog nogometaša u Njemačkoj. Ali kad su Dalmatinci u pitanju ne daju oni da nitko pobjedi njihova Hajduka ni u zemlji snova. Takvo je to dalmatinsko i hajdučko domoljubno srce i svit koji prkosi vrimenu, tuđini i daljini.

Blame Canada !!! - Toronto

April 18, 2013

22-23.01 Život na sjeveru – TORONTO

Krećemo prema Torontu. Putem dobivamo e-mailov-e, oduševljenih ljudi, s naših koncerata. Kako ostati imun na ovo:

Dear klapa,

We made it safely to Cleveland and back…and we are SO happy that we took the risk. The concert was phenomenal, and all of us enjoyed it immensely…

What a wonderful concert! I was in heaven…speaking of which, I really do hope that there is klapa music in heaven!!! What total bliss…

I missed you there, and I so hope that you are feeling okay by now!

Best Regards,

Melissa

Usput dobivamo i pohvale  za naš blog. Sviđa se ljudima način na koji opisujemo stvari oko sebe. Ali i na našoj Facebook stranici je živo i aktivno. Lako nama kad nam „mačke“ kolo vode. Moram po k’o zna koji put spomenuti Tatjanu Jelavić (alias Taja.St) i Silviju Adrić. Splićanka i Osječanka već dugo vode naše poslove na fejsbuku. Vjerni su pratitelji klape, a doživljavamo ih k’o svoje, kao članove udruge. Nema tog putovanja gdje se mi ne čujemo, dijelimo i osobne životne detalje. Ovim putem pozdravljamo naše administratorice a mi se već vidimo na koncertima klape koji uskoro slijede u Osijeku i Splitu.

Nastavljamo putovanje prema Kanadi. Zemlja je zaleđena, a na stankama za odmor vozača klapa baš i ne izlazi vanka. Dok smo u kombiju zvone mobiteli, radio postaje uzimaju naše izjave o koncertima. Ovo sve skupa izgleda kao vojna operacija. Tako u šali kaže Branko Pajić, naš diskograf i manager za velike projekte. On je naš pratitelj na putu ali i meta za sitno podbadanje, impicavanje, škerce. Ima super smisao za humor…tako da ne ostaje dužan.

Nakon par dana nailazimo na putu na veliku trgovinu…što nije toliko čudo koliko činjenica da ima normalnog kruva i salame… pa mila majko… ‘ajmo bar time prizvat miris i okus kuće. Jozo Delaš se najviše razveselio tome, njemu je jutros najteže pao pokušaj doručka na cesti u Mc Donaldsa. Jednostavno se nije moga okusit ničega. Inače u Hotelima baš i nije običaj imati doručak uz spavanje. A onaj uz doplatu je za nađe prilike nenormalno skup. 12-18 USD. A u Mac-a imate već za 2 dolara pojest kajganu smotanu u tortilji i juice. Dobra je stvar što u hotelima u svakoj sobi ima pegla i stol za peglanje. Možda to ima i kod nas ali dosad nismo vidjeli. Ovdje je to na neki način spas… iako naši pokušaji peglanja izgledaju kao tv spot za pjesmu „I wan’t to break free“ – grupe Queen. Smiješno. Preveliki smo mi šovinisti da bi to prošlo bez međusobnog ismijavanja… šale na račun žene, papučarstva. Ali …i tu neugodnu treba podnit’. Na nastup treba doć’ uredan, ispeglan, po mogućnosti – obrijan.

Vrijeme na putu, obzirom da je to danas cijeli dan kratimo gledajući i filmove. Kombi je super opremljen. Usput dogovaramo i detalje oko turneje po RH koja nas čeka po povratku kući: Rijeka, Zagreb, Osijek, Makarska, Koprivnica…pomalo se slažu datumi i mjesta. Malo smo na tabletima, Ipadima, laptopima a malo gledamo tv. Koliko se svit prominija zadnjih 5 godina!?

Na putu prema Torontu prolazimo kroz sveamerički grad Buffalo. Sve američki jer se u njemu ponajviše drži do jednakosti i integracija sa domicilnim stanovnicima – Indijancima. Ulaz u grad je spektakularan. Brza cesta na vijaduktima kroz centar grada. Najljepše grade, crkve i veliki neboderi su tu odmah oko vas. Rijeka Nijagara je zamrznuta. Mislim da ja ovo prvi put da vidim zamrznutu rijeku. Pogotovo ovako veliku. Nije to neki potočić (i zeko). Buffalo obično obara negativne rekorde u temperaturi.

Stoga ni put ne prolazi bez problema. Svaka od tekućina koju smo uzeli za pranje stakala ledi. Često stajemo i nije nam baš lako. Svako malo izaći iz auta, prati stakla, propuhivati dizne od šprica za pranje stakala. Nastavljamo prema slapovima Nijagare. Nije baš neko vrijeme ni sezona za razgledavanje. Puca srce od hladnoće, a opet kako doć pred ovu znamenitost a ne pogledat je. Kratko fotografiranje i bijeg u kombi. Nije ovo vrime ni za pingvine.

Na kanadskoj granici temeljito nas pregledavaju, pitaju gdje pjevamo, tko smo i što smo. Kad smo im rekli da pjevamo u Living art areni, lipo su se začudili. Tko ste vi? Pa to je super dvorana. Mislim da ih je malo začudilo to što se vozikamo u kombiju, odjeveni ko „no name“ likovi.

U Torontu je – 20 u trenutku našeg dolaska, a „real feel“ je – 28. Boli me svaki udisaj. Boce s vodom u kombiju su zaleđene, a stakla zasuta ledom koji je nastao od izdaha ljudi u kombiju tijekom vožnje. Kreditnim karticama gratamo led sa stakala ne bi li u vožnji mogli razgledati. Gledamo veliko jezero Ontario… veće je nego naše more. Na prilazu gradu jedna zanimljivost. Posebno su razdvojene trake  za vozila u kojima je samo jedna osoba i za one u kojima se vozi više osoba. Mi imamo prioritet i naša traka ide brzo. Gledamo sa strane kolone auta u kojima je samo jedan vozač. Smijemo se i onako komentiramo: „koje budale…moš’ mislit šta bi u nas to tako funkcioniralo!?“

U hotelu nas dočekuju sa skepsom. Prije ulaska u sobu treba provuć karticu, za slučaj dodatnih troškova. Jedan član klape iz čiste obijesti, šale… daje karticu od Konzuma. Prijava mu uspijeva i mi umiremo od smija. Živila anarhija!!! Po ulasku u sobu diram prekidač za svjetlo i po ko zna koji put u ovoj Americi gdje je sve na 110 V trese me struja. Izgovorija sam se onih par najslađih beštimji… koliko me je puta samo drmnila struja. Živija naš dobri HEP!

Izlazimo vanka zapalit duvan, malo je popustila hladnoća…samo je – 15. Čini se puno ugodnije, pa i mi komentiramo kako smo se već aklimatizirali. Šta će tek bit kad se vratimo doma na 30 stupnjeva veću temperaturu? Oćemo li usrid zime ić u kupaće gaćice i šlape po gradu? Mi koji živimo na Mediteranu nismo navikli na ove ekstreme. Mislim da je inače kod nas život najugodniji i najmanje opasan po čovika. Osim umjerene klime, za razliku od sličnih klimatskih područja na ovoj zemlji kod nas nema krokodila, tigrova, kobri, pirana, škorpiona, anakondi, otrovnih biljaka, gerile…

Na koncertu u Torontu, zapravo Mississaugi (a to je jedan od 3 grada koji čine Toronto) dočekuje nas Tamburaški sastav Skitnice. Svi govore hrvatski iako između sebe govore engleski. Oni su prva generacija, tako kažu za one koji su prva generacija rođena u Kanadi. Njihovi roditelji su došli iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sviraju na drukčiji način od Jerry-a Grchevicha i njegovog sastava. Jest da je Jerry virtuoz, klasa za sebe, a ovi dečki sviraju sličnije onome što smo mi navikli slušati. Nije to tako čudno, razloge različitostima je lako objasniti.

Tonske probe nam konačno prolaze bez većih problema i mi smo spremni, imamo dosta vremena u pauzi između Tonske i koncerta. I tada…osmijeh na lice…ukazuju se karte za Briškulu i trešetu, omiljene Triestine i igra može početi. Naravno ne bez uloga. Tek toliko da se može platit piće iz automata koji je pored nas. Taman tada ulazi naš veleposlanik u Kanadi ipak ne dolazi do diplomatskoj skandala zbog našeg sitnog uloga. Razgovaramo se o dnevno političkim temama na hrvatskoj sceni. Veleposlanik je dobro informiran, prati stanje i u našem kraju. Jako je ugodan. Prekidamo razgovor jer smo uhvatili stream, radio prijenos na radiju. Navijamo za naše. Guštamo od sriće, razbijamo rivale Francuze. Ali i kukamo…pa di baš sad ne možemo gledat utakmicu kad bušimo Omeyera!?

U zadnji tren saznajemo, tek pola sata prije koncerta, da će isti biti emitiran live preko Interneta. Već je ponoć…i šaljemo informacije o tome na našu Facebook stranicu. Tijekom večeri dobivamo podatak da čak 600 ljudi prati naš koncert preko Interneta. Počašćeni smo tom informacijom. Na koncertu guštamo, dvorana je prelijepa, publika izvrsna. Došlo je puno naših ljudi. Gledamo njihova lica i kako reagiraju na pismu. Naša je emigracija uglavnom vezana za kontinentalnu glazbu, tamburice. A od dalmatinske glazbe slušaju šlagere i nekakav fešta miks. Mi smo ovdje došli pjevati tradicijsku glazbu, prezentirati našu baštinu, ali u ovom slučaju je zadatak otvoriti oči i uši i našim ljudima. Jednako tako kako se klapska glazba prezentirala kod nas, kako ju je trebalo ponuditi i servirati ljudima, da se upoznaju s našim folklorom, tako se i sada događa u dvorani „Living art“. Nakon koncerta primamo pohvale od ljudi, potpisujemo brojne cd-ove i plakate. Interes je ogroman, ali i poriv ljudi da iskažu svoje oduševljene. Komentari se svode na to: nismo nikad ovo slušali, nismo se susreli s klapskom pismom, svaka čast, oduševljeni smo. Naš komentar iz kombija: To je to. Mission accomplished!

Kanada je skupa. Skuplja od USA-a. Naš pokušaj da odemo na pristojnu večeru završio je tužno i porazno: Juha, glavno jelo i jedno piće…u prosjeku 45 dolara. Stvarno previše za naš standard. Vraćamo se u lance brze prehrane, a neki od nas su izabrali i drugi put. Najpametniji se pokaza naš član Jozo Delaš. On je ponovno otiša u Wallmart ( ili kako ga mi od milja zovemo Kerum) i nakupova sebi kruva, mortadele, mesnog, sira, soka, voća… i otvorio Krčmu „kod Joze“. Napravio je svoj performance, dasku za peglanje preobrazio u šank-štand za posluživanje. Umiremo od smija i doslovno se bacamo po podu. Snimamo virtualni intervju o poduzetničkom uspjehu naših emigranata u Kanadi. Ali šalu na stranu. Vidim ja po Jozi i njegovom cimeru Ediju da su zadovoljni i siti. Mi ostali još uvik imamo volje eksperimentirati s lancima brze prehrane. Danas je na redu arapska spiza. Zaključak nakon obida… nije Sulejmanu bilo loše.

Nakon koncerta organizator nas vodi u restoran Croatia. A tamo je naša tiha patnja: goveđa juha. Dodaj malo soli i puno papra…i srči. Mir, tišina i spokoj. JUHA. U restoranu ima i naših pivi. Ajmo meznit jednu nema veze šta je skuplja od Kanadske. I na kraju večere…realnost u smislu običaja u tuđini. Konobar nam donosi račun. Svakome posebno i za svako piće posebno… Ke porka mizerija!!!

Eto nas jutros na putu za Chicago. Jutros je -25. Samo nas je troje izašlo vanka zapalit duvan uz kavu.

Uz opće zaprepaštenje iz samih Kanađana. Ne znaju oni s kojim beštijama imaju posla ;-)

Pozdravljaju vas:

Ed, John, Jack, Al, Peter, Jervoye, Andrew i Dean , klavirist: Anthony i maestro Vincent

;-)

Pittsburg - izvještaj

April 18, 2013

19.01. Dan nakon koncerta u New Yorku

Dojmovi se pomalo slažu u glavi. Razgovaram s Kumom  - cimerom, Dinom o tome kako je on sve to proživija. Kao i uvik jedan drugome oponiramo i dajemo širinu pogleda na stvari, a na kraju se uvik lako složimo. Zadovoljni smo…kako ne bi bili. Reakcije na koncert stižu na mailove, fejs, portale, poruke…slike… prepuni smo informacija sa svih strana. SUPER!!!

Vrijeme prije polaska koristimo za zadnje posliće u New York-u. Svako od nas ima neki svoj popis:

Baletanke za kćer, tablet za svoj gušt, vožnja podzemnom…bez nekog smislenog cilja…čisto radi doživljaja. Okupljanje je u 12 i polazak za Pittsburg kreće SAD! Usput prolazimo kroz grad, onako po komodu i ne baš najkraćim putem… Ground Zero (rade se novi WTC), Chinatown, New Jersey…idemo. Čeka nas dugi put…autoceste… duge i razasute. Vozi nas Željko Sardelić…inače Blaćanin ali na radu i trajnom boravku u USA. On će biti naš vozač i pratitelj. Inače se ne bavi s time ali ovo je odlučija za svoj „čeif“ uzeja godišnji i ide on s Klapom Cambi na turneju. Super. Naš čovik ide s nama i imamo se o čemu razgovarat…kako ide život, školovanje, integracija obitelji i dice u USA, kako dicu uči hrvatski, kako plaća školu, fakultet, režije, auta… pomalo se slaži dojmovi od kupovnoj moći Amerikanaca, o toma koliko je potrošač zaštićen…imamo miljon pitanja  za njega, pošto je satnica likaru, radniku u Starbucksa, radniku na visinama (građevinar). Željko nam pruža sve informacije, a ujedno i naziva svoje doma na Korčuli i gušt ga je slušat na dijalektu.

Po autocesti kamioni, kamioni…. Koliko li se samo toga triba prevesti po kontinentu. Gledamo te kamiona i komentiramo koliko su nam ostali u očima kao dici… velika američka auta. Po autocesti ima jako mnogo policije, tko god pređe brzinu…HAPS! NE NE… to se nesmi. U tome su jako rigorozni.

Po putu stajemo 2-3 puta. I to je doživljaj po sebi, američki restorani uz put. Jest da je sve to već viđeno na TV i da je pomalo klišej, ali zanimljivo je kao stvari funkcioniraju. Svugdje na svakom koraku u USA ima nešto za jest i svugdje je gužva. Danas smo se odlučili jesti u Wendy’s-a lanac kao što je Burger king ili Mac.  Zaključujemo da je Wendy’s najbolji. Eto preporuke za sljedeće klapaše… ;-)

Ali šalu na stranu…već nam fali jest nešto žlicom. Mila majko.. daje izist šta gulaša, kupusa, teletine s bižima…a kamoli ribe i blitve. Vidim ja da se ljudi mršte… već nam je dosta sendviča, steak, burger…kineske. Lipa naša spiza.

Nakon 8 sati vožnje dolazimo u Pittsburg. Lipo i mirno je. Nije to New York. Grad je neusporedivo manji, simpatičniji… na prvi pogled. Obzirom da je ovdi puno ljudi hrvatskog porijekla…na neki način se to po gradu i vidi. Smijemo se… vidi ovoga… ovi bi moga bit neki od Imotske race…ovi je Slavonac… interni humor naravno.  Idemo na piće… odmah preko puta teatra gdje sutra pjevamo. Izvidnica. Kratko piće…i povratak u hotel. Ujutro pred koncert ćemo malo prošetat, razgledat…odmor je važan za pivača. Bez sna nema dobrog pivanja.

20.01.2013

Ujutro… ko zombiji hodamo nas par ranoranioca u Starbucksa… kao i svi ostali Ameri. Prvo uzet gomilu kave i onda dalje. Ipak, za naše prilike oni se enormno i po cili dan nalivaju kavom. Nedilja ujutro u Pittsburgu je sablasna. Nigdi nikoga nismo vidili do 11 uri. Mir božji i prazne ulice. A oni koji su budni…bit ću išli s obiteljima u trgovačke centre. Sve mi se čini da je tako i kod nas došlo. Puste su kale, pust je grad…a puni su nam trgovački centri. A nema boljeg šoping centra od centra grada. Lipo prošetat vanka, obać’ dućane koji su svaki za sebe po nečem posebni u drukčiji… tu tu auto i globalizacija…  živija naš stari način života!!!

Pitsburg je izabran kao koncertni grad radi susreta s hrvatskom emigracijom. Nekad je to bio drugi najveći grad u svitu po broju Hrvata. Manje od Zagreba ali više od Splita. Ipak, ovdje je riječ o čistom brojanju krvnih zrnaca. Danas je hrvatska zajednica u Pittburgu razbijena. Od 14 nekadašnjih crkava sada su aktivne samo 2. Mise su na engleskom jeziku. Ljudi i to samo neki znaju tek par izraza: dobra večer, živjeli… ali s radošću to izgovaraju. S druge strane tradicijska glazba koja im je ostala u uhu nije klapska već glazba tamburica. Tako je to inače u inozemstvu. Klapska glazba je ipak komornija i teže pronalazi put na zabavama zajednice iseljenika. Utoliko je naš posao na koncertu teži. Znamo da ćemo ljude šokirati s početkom koncerta. Ali to smo mi, to je naše glazbeno blago.

Na početku koncerta pozdravio nas je ispred Hrvatske bratske zajednice Pittsburg-a njen predsjednik: XXXXX. U početku se osjetila rezerviranost publike i njen prvi susret s nepoznatim zvukom. Mi smo pak koncert odradili bez ijedne riječi prema publike. Htjeli smo se nametnuti pismom. Malo po malo gradili smo svoj kredit prema publici i kako je koncert išao kraju bili smo sve češće pozvani na naklon nakon uspješnijih izvedbi pjesama. Na kraju smo ipak doživjeli standing ovation. Bolje od toga ne možeš. U svako, glazbenom žanru kod bilo koje publike to znači respekt. Zadovoljni smo. Idemo leć…sutra smo na putu za Cleveland. Novi koncert. Dan za dan. Možemo mi to!

New York - 2 dio - KONCERT

April 18, 2013

18. 01. 2013.

Dan „D“

Već sam pisao o jutarnjem ustajanju, nervoza…kašalj. Sve smo kao smireni… nema svađa, onog sitnog karanja, ronjanja, pribotunavanja…vladao je čudan mir i čudesan razum kod svih.

Pa di baš danas kad je koncert ujutro nemamo mira, valja poć na snimanje s HTV-om!? To se tako dogodi. Ali opet, nemate baš puno prilika u životu snimati reportažu iz New Yorka. Izašli smo jedan po jedan o svom poslu po kavu… smijemo se jedni drugima kad se sretnemo po gradu. Ko Ameri šetamo s papirnatim čašama punih kave… Vanka lagano pršti snig, ali nije duga vika. Valja poć na centar Time Square-a. Tu je snimanje. Jedna reportaža za dnevnik, jedna za emisiju Lijepom našom. U našoj odsutnosti u Kaštelima se snima nova epizoda dugovječnog serijala LIJEPOM NAŠOM… kakva bi to emisija iz Kaštela bila bez nas… Snašli smo se i otpivali pozdravnu pismu „DOĐI U KAŠTELA“. Kratko druženje s novinarkom Glorije, HTV-a (Brankom Slavicom) i hitan povratak u sobi. Promrzli smo do bola… zabrinuti smo. Hitno svi u krevet, odmor i idemo… u dvoranu.

Dvorana je onako starinski američka, solidno i bogati opremljena ali demode. Stvari malo kasne jer su tehničari i tonci koji nam sastavljaju stage užasno spori i tromi. Ne nerviraju se zato što kasne. S druge strane nije to ni čudo jer im zbog sindikalnih radnih prava nesmi reć ni rič. Nakon obilatog kašnjenja, krećemo s probom. Naravno nesporazumi – nepoznavanje zvuka klapa i dosta muke probavanja…moj Bože… oćemo li se opet izderat prid neki važni koncert. Jedino šta želim je da imamo normalne uvjete za pivanje, da možemo dati sebe…u pola tonske probe ŠOK!!! Prekid rada. Radnici temeljem zakona imaju pravo i obvezu na pauzu u trajanju od uru vrimena. WFT!? TO znači da ćemo prije ulaska publike u dvoranu imati samo 20 minuta  za dovršiti probu…AJME MAJKO… Opet će bit strka i frka. ;-)

Dovršavamo tonsku probu… doslovno do zadnje minute…koliko možemo. Idemo se prisvuć u garderobu. U Garderobi su svi zidovi izlipljeni slikama ljudi koji su tu gostovali. Koji su sve likovi ovdje bili… Razgledamo garderobu…ka mali muzej. Ali nema baš puno vrimena, idemo se prisvuć i u VATRU. Netom prije izlaska direktor UNESCA dolazi do nas i jako srdačno hrabri svih, iskazuje svoj interes za ono što klape pivaju. Dosta je informiran o našoj klapi. Pravi gospodin.

IDEMO…. KONCERT POČINJE. Nakon snimke na video zidu u kojoj pokojni mestro LJUBO STIPIŠIĆ recitira DALMATINU krećemo. Zadovoljni smo pivanjem, muziciramo, kontrola na pozornici je dobra…može se „živit“. U nekim pismama više u nekim manje guštam… negdi se leti a negdi strepi. Ali publika nas pozdravlja nakon svake pisme. Sviđa im se ono što čuju. Jednako tako i mi smo sve slobodniji i sigurniji…rastu tenzije i ekspresija koncerta. Prvi dio koncerta, koji je bio posvećen izvornoj tradicijskoj pismi završavamo nakon uru vrimena, u punoj snazi. RUSULICA. Publika luduje. Izlazimo s bine i kratki gucaj vode. 3 minute za uhvatit dah. I krećemo. Bend je na bini. Krećemo s našim modernim pismama…tek tada vidimo da je pola dvorane naš svit. Ljudi su na nogama, a mi ko na krilima. Trio koji nas pravi je ludilo. Baš guštamo…nekako gledamo na to da će sad bit lako. Nosit će nas do kraja koncerta naša publika. Tada se opuštamo a i meni prolazi kroz glavu… EJ…PA MI PIVAMO U NEW YORKU!!! Smijem se sam u sebi. Smišno je to. Nemamo mi klapaši mentalni skloz Estradnih zvijezda. Sve ovo što smo napravili došlo je nekako prirodno, samo po sebi…

U zadnjoj četvrtini koncert pridružuje nam se JERRY GRCHEVICH, jedan od najboljih glazbenika na tamburi u svijetu, sa svojim tamburaškim sastavom. Suradnja je bila odlična i trijumfirali smo do kraja prema hrvatskoj publici ali i amerima je to bilo interesantno. Novi zvuk, nove melodije. Nakon 2 sata koncerta, „o kolpa“ šta se reče… imali smo snage za još 3 bisa. Dobro smo ih spakirali i otišli zadovoljni s bine. Neki hitno zapali duvan, neki sist i doć sebi.- Velika su pražnjenja na ovakvim koncertima. Malo će to ko razumit. Ljudi misle da je pivat tek tako… budemo mi mokri ko krpe, a nekad i pomalo autistični…dok dođemo sebi. Tako za nas izgleda gala koncert… DO POSLJEDNJEG DAHA!

Nakon koncerta posao – susreti i druženje s ambasadorima i visokim uzvanicima. Svečani domjenak i razmjena dojmova. Nakon toga bježimo…u Astoriju, dio New Yorka. Kafić Scorpion. Hrvatski kafić. Kad smo ušli unutra euforija i pljesak od par minuta. Čestitanje… ko da su došli kraljevi svita… Ajmo se sad malo opustit i popit koju. U ZDRAVLJE!!!

Prvo javljanje iz Amerike: NEW YORK 1 - dio

April 18, 2013

Presjedanje u Londonu je bilo kritično zbog kašnjenja aviona u Zagrebu.

Jedva, ali doslovno, jedva smo se ukrcali. UK kontrola nas je svukla do gola, nas par. Naravno ništa nisu našli, ništa nisu napravili, osim ukrali i ono malo vremena koje smo imali za transfer između terminala. Put do USA mi se učinio dug. Kratili smo vrijeme lagano pijuckaući i smijulili se. Radili jedni drugima spačke, podvale, foto montaže, uvaljivali lažne priče i informacije - dječja posla. Tako i treba.

Po dolasku u USA prvi problemi. Tri člana klape nisu dobila prtljagu. Ali nisu bili tužni… dobili su 150 USD odšteta…za početak. Smijali smo se…kako je u USA lako zaraditi na gluposti.

Smjestili su nas u hotel Wellington na Manhatnu, 4 bloka od Time Squarea. Iste večeri smo prošetali, popili piće, nešto pojeli i vratili se leći. Ipak je vremenska razlika, plus dugi put od NEW YORK učinila je svoje.

Ujutro je bilo individualno razgledavanje, prvi shopping, kupnja SIM kartica, prehrana… razno. Nismo se kao klapa okupili do 5 sati popodne kada je trebalo poći na prvu tonsku probu.

Ona je održana u podrumu Hrvatske bratske zajednice, ispod crkve Sv. Nikole Tavelića. Tu smo se sastali s producentima, tamburaškim sastavom Jerry Grchevicha, i bendom. Probe su bile duge, ali sažete, profesionalne. Nakon probi spavanje i evo nas. Danas je koncert. Lagana jutarnja nervoza.

Sutra je pokret za Pittsburg. Nema se puno vremena, sutra jedva da stignemo kupiti suvenira i razglednice. I to samo oni koje se ranije probude. Prekrstiti ću se večeras prije koncerta. Da sve prođe ok, da mi budemo ono što jesmo. Ako budem zadovoljan s nama samima, bit će mi lakše.

Ne bih volio ni da nam plješću a da mi svoje nismo otpjevali. Nakon koncerta je veliki prijem. Počašćeni smo dolaskom velikog broja ambasadora kao i glavnog direktora UNESCA. Mislim da nismo imali dosad priliku biti glavne zvijezde na ovako visokoj razini. Na neki način svjetska krema. Tko se tome mogao nadati kad smo se počeli baviti klapskim pjevanjem. Ušli smo u sve to radi pjesme, druženja iz strasti prema emociji koju ova pjesma nosi.

Kad sve zbrojim…dobio sam puno više uzbuđenja, putovanja i nagrada nego što sam mogao maštati. Možda baš zato jer nismo bili opterećeni s time. Mi samo pjevamo, a po putu se glupiramo. Toliko za naše prvo javljanje. Držite nam fige!

…do KRIŽA

March 5, 2012

Evo izvještaja iz prekrasnog Križa. Uz sve pohvale Katarini Kerhač - organizatorici.

Klapa Cambi oduševila prepunu školsku sportsku dvoranu!

Ovog vikenda u Križu je održan više nego uspješan koncert  klape Cambi. Do posljednjeg mjesta ispunjena školska sportska dvorana, u glas je pjevala hitove kao što su pjesme „Ne more mi bit“, Dugo nije pala kiša“, te svima dobro poznate obrade hitova  Gibonija i Olivera. Bila je to veće za sjećanje, tim više što se organizacijom ovog koncerta i prodajom preko 1000 ulaznica osigurao opstanak Udruge za terapijske i pedagoške aktivnosti „Bijeli jelen“ iz Križa.

Općina Križ čestita predsjednici Udruge „Bijeli Jelen“ Katarini Kerhač na hrabrosti i inicijativi da organizira ovakav koncert. Biti predsjednik jedne ovakve udruge koja svojim radom nastoji osigurati adekvatnu brigu i njegu o djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom na području općine Križ, čast je i obaveza koju je predsjednica ove udruge najozbiljnije shvatila i svojim radom može služiti na primjer ostalim udrugama Općine Križ.

Svi posjetitelji koncerta klape Cambi pokazali su empatiju koja je rezultirala osiguranjem dostatnih sredstava za daljnji rad te Udruge, te ukazali na potrebu da se u Križu češće organiziraju ovakvi i slični događaji.

Rođendan kod kuće - 25 godina u Kambelovcu

August 17, 2011

Koncert legendarne klape Cambi, povodom 25 godina djelovanja u matičnom Kaštel Kambelovcu, održan je 8. srpnja s početkom u 21 sat. Veliki koncert u sklopu festivala Večeri dalmatinske pisme, dugo je očekivani trenutak svih Kambelovčana, Kaštelana ali i svih ljubitelja klapske pisme. Koncert je programski obuhvatio povijest djelovanja i razvoja klapske pisme, od izvornih tradicionalnih pisama, acapela obrada POP i ROCK hrvatskih autora pa do modernog zabavnog žanra koji ova klapa njeguje, otkad se taj trend posljednjih 5 godina pojavio u klapskom pjevanju. Gost koncerta bila je ženska klapa iz Kambelovca: Štorija
Već dugo klapu Cambi mnogi smatraju klapskim fenomenom, a da je zaista jedna od naših najboljih klapa, pokazala je svojim velikim hitovima i mnogobrojnim nastupima.

Koncert nije bio lak za članove klape. Biti domaći kao što smo mi u Kambelovcu, pit s ljudima kavu, družit se godinama a onda se ustat, otić na binu i prometnit se u pivače, ponudit spektakl, nije lako. Zbog toga je koncert bio posebno iscrpljujuć za nas. Obradovala nas je kasnije večera s brojnim uzvanicima, ali i prekrasna torta, koju smo teška srca rasikli i pojeli.

Hvala svima…nakon pustih koncerata, lipo je jedan i kod kuće i to rođendanski.

Kako je bilo? Pogledajte ovdje

Koncert u Arsenalu - Reakcije iz Zadra

November 13, 2010

Za ljubitelje klapske pismeIzvrsni Cambi napunili Arsenal

12.11.2010
Zadar

Klapa Cambi sinoć je privukla mnogobrojne
posjetitelje u klub Arsenal i time samo potvrdila ono što smo znali - da
Zadrani vole klapsku pismu, i da im nije problem izdvojiti novce, pa
čak i u ovo doba krize

Nastup Cambija popratile su djevojke iz ženske klape Libar koje su
pokazale svoje fantastične glasove. Sam nastup Cambija sastojao se od
dva seta - jedan ‘a capella’ a drugi uz instrumentalnu pratnju.

Koncert klape Cambi u Arsenalu (foto:Saša Čuka)

Osim velikih hitova poput ”Ne more mi bit” ”Kriva karta” i ‘%2

Cambi u ARSENALU

November 4, 2010

11.11. nastupamo u Zadru u legendarnom Arsenalu.

Uz jazz trio kao prateći sastav u jednom dijelu koncerta, naš gost biti će i klapa Libar (ž).

Koncert će se održati u organizaciji Izdavačke kuće Scardona i uz sponzora Vodu SV. ROK.

Medijski pokrovitelji su: Novi radio, Zadarski list, VOX TV i EZadar.

RUDOLSTADT - REPORT

July 6, 2010

31. EBU fest održao se u Rudolstadu, pokrajina Thaurangia, Saska, Njemačka. Rekli bi smo nekad davno ISTOČNA njemačka. Bila je to prilika za usporedbu istočne i zapadne njemačku. Znali smo da razlike postoje. Razlike koje smo spoznali bile su uvjetovane ekonomskim nemoću koja još uvik vlada tim djelom njemačke pogotovo u malom mjestu Saalfeld gdje smo odsjeli. Prazne ulice centra grada, sablasno prazni trgovi noću. Gradu i preko dana fali ljudi, ali najviše mladih. Kažu da svi bježe u obližnju Rudolstadt (iako iste naseljenosti), ili u zapadnu njemačku. Naš prvi susret s kuhinjom, po kasnom večernjem dolasku u Saalfeld bio je najbolji a ujedno i talijanski restoran (šta je sigurno, sigurno je).

Tu smo se lakše i sporazumili na talijanskom nego na njemačkom, dobro pojeli i upoznali kuhara Stevicu iz Brčkog, koji je tu kako kaže…došao samo zato jer su svi drugi išl u suprotnom smjeru. Kaže da je prosječna plača 800 EUR. Zamislili smo se nad time i po ko zna koji put rekli onu” još je u nas najlipše”.

Kako spoznati malo misto? Svako od nas je ima svoj način, a neki ga nisu ni potražili. Neki su išlo po dućanima, neki po pivnicama a neki po restoranima. Sve kupa kad smo razmijenili iskustva svako od nas je dobio dobar utisak o svemu.

A tribalo je i pivat. Festival je bio malo preležerno organiziran. Nas nitko nije dočekao, niti smo imali neku službenu osobu koja će nas pratit. BIli smo prepušteni sami sebi i informacijama s kojima smo pokušavali ostvarivati vezu s Rudolstadom i odraditi one obaveze koje su se od nas i očekivale.

Kako smo tek na dan koncerta došli u RUdolstad, bili smo iznenađeni. To je bio kao neki Woodstock, samo na granitnim kockama kojima su popločani ulice i trgovi. U grad od 20 000 svita slilo se 70 000 iljada ljudi sa šatorima, prostirkama…svako leži, odmara, spava..di ga volja. Vrlo slobodarsko okruženje. Na ulicama štandovi ali i brojni ulični glazbenici koji pivaju i sviraju na ulici. Nudi se sve i svašta od čudnih tek osmišljenih instrumenata, suvenira, cd-ova, hrane, …

Mi smo tamo izgledali kao stranci. Jedini od svih obučeni u odijela, ispeglane bijele košulje i kapute naših klapskih nošnja. Drukčije i ne znamo. Nije bilo lako nosit se po onoj sparini, ali došli smo kao klapa, tako smo se i nosili do kraja.

Koncert?

Bilo je od prve dobro, kontakt s publikom je bio kao da je u pitanju neka poluformalna zabava. Ljudi su jako dobro reagirali na naše komentare, šale, opise pisama, pivanje. Koncert je za nas pivače bio težak, bez predaha, bez potpore glazbe,m bez gostiju, vruće a mi u odijelima. Ipak iznili smo ga muški do kraja. Nažalost ipak svi u mislima na to kako nakon njega praktično odmah krećemo na duuuug put kući. Put koji će nas slomiti. A da smo bar mogli ostat još taj jedan dan i s Nijemcima proslavit onih 4:0 ;-) Teko smo stigli porazgovarati s ljudima, urednicima radio postaja, novinarima, publikom…o njihovim dojmovima, odgovorili na pitanja i pravac kući.

Za bolji doživljaj, pogledajte i SLIKE

Next Page »