AKO TAKO TRIBA BIT - Klapa Cambi

June 28, 2015

Priča o nesretnoj ljubavi koju je klapa Cambi (K. Kambelovac) opjevala u pjesmi  ‘Ako tako triba bit’ s kojom će se predstaviti na Splitskom festivalu, dobila je plesnu interpretaciju uz pomoć solista baleta splitskog HNK.Posebno pripremljenom koreografijom Remus Dimache, Albina Rahmatullina, Marino Jakovčević i Katarina Vučetić dočarali su snagu potrebnu da se u ljubavi nakon dugo vremena krene iznova.

Za spot je zaslužan prijatelj i suradnik klape Matko Petrić koji je za Cambi režirao i spotove za pjesme ‘Od zipke do križa’ i ‘Do pobjede’.

Stihove i glazbu pjesme ‘Ako tako triba bit’ potpisuje Matko Šimac, a aranžman Eduard Botrić. Ista ekipa kreativaca radila je i na pjesmi ‘Kriva karta’.

- Vjerujem u ovu pjesmu jer nije pisana namjenski nego čisto iz duše i vjerujem da će publika to prepoznati, kazao je Šimac te pohvalio novog tenora klape Cambi Duju Stanišića na izvrsnoj interpretaciji.

Duje se klapi pridružio prije nekoliko mjeseci skupa sa kolegama Božidarom Klišmanićem i Markom Tomasovićem, a ‘Ako triba bit’ prva mu je pjesma u kojoj se solistički istaknuo i ispunio sva očekivanja.


- ‘Ako tako triba bit’ može se simbolički povezati s nekom snagom, odlukom, da se neke stvari prekinu, a druge ponovno pokrenu. Tako je i za klapu Cambi, kao i s Feniksom, ovo nam je četvrta postava u nizu, ali u kontinuitetu. Želimo s ovom pjesmom izaći neopterećeni nagradama, ali na način koji će se dojmiti publike. Eduard Botrić je prava picajzla, kako se to kaže po splitski, sve do zadnjeg detalja mora biti čista perfekcija. Ja uistinu uživam doma slušati ovu pjesmu i ne sumnjam da će se svidjeti i publici, kazao je Hrvoje Lozančić iz klape Cambi.

Za našega Hajduka

August 28, 2014

COCIN POSLJEDNJI POZDRAV HAJDUKU I DALMACIJI

Dalmatinskom puku

Pokojni, neprežaljeni tenor Vinko Coce, koji je u cijelom svom opusu pjevao i opjevao Dalmaciju i Hajduka, pred kraj svojih snaga započeo je projekt pjesme DALMATINSKOM PUKU, u suradnji s klapom Cambi iz Kaštel Kambelovca.


Emotivna je to i oproštajna poruka Vinka Coce prema svome Hajduku i Dalmaciji. Pjesma je jednako tužna koliko i gorda. Uhu slušatelja je jasan oproštajni trenutak koji vlada tom pjesmom. Barba Vinkov pozdrav domaćem svitu.

Nepunih godinu dana nakon njegove smrti, klapa Cambi je odlučila objaviti pjesmu. Nakon što je svojom pjesmom odala počast i hvalu i na pogrebu legendarnog Coce, trebalo je dovršit pjesmu. Bit će to prva ali nažalost i zadnja zajednička pjesma. Nadamo se da će ova oda Hajduku biti dobar poticaj na uzvratnoj utakmici protiv Dnjipra. A svakako je želimo na tribinama, na svim mjestima gdje se slavi naša Dalmacija i Hajduk.

Autor pjesme, glazbe i teksta je Mugdeir Mugi Tutić, autori Aranžmana: Remi Kazinotti i Vinko Didović.

Mugdeir Mugi Tutić:

S pokojnim Vinkom, veže me puno uspomena, prijateljskih, poslovnih i umjetničkih projekata. Teško je reć koliko mi nedostaje njegova dobrohotnost. Njemu u spomen ove godine organizirao sam i festival novih skladbi “SLAVUJI KAMERLENGA VINKO COCE TROGIR 2014.”. Ovu pjesmu Vinko je počeo raditi s klapom Cambi, na izmaku svojih snaga. Bilo je to zadnje što je otpivao u studiju. Obzirom na temu pjesme, i način pjevanja…čini mi se kao da je znao da je ovo oproštaj. U isto vrijeme za mene je pjesma i tužna i ponosita.

Eduard Šegota – tenor klape Cambi iz Kaštel Kambelovca:

Bilo je veliko zadovoljstvo ali i na kraju i velika tuga surađivati na ovom projektu s Vinkom Cocom. Vinko Coce je bio tenor kojem smo se svi toliko divili, od kojeg smo kao klapski pivači puno naučili, s kojim smo i toliko ljepih trenutaka na sceni i izvan nje doživjeli. Sa sjetom i ponosom pjevati ću ovu pjesmu.

Stihovi pjesme vrlo su jednostavni, ali i jasni. Ništa nije dovoljno dobro za iskazati počast i ljubav prema svome Hajduku i Dalmaciji.

Tija san ti napisati pismu

Al su neke falile mi riči

Tija san te staviti u sliku

Al su neke falile piture

Evala ti dalmatinski puče

Pozdrav tebi s Poljuda Hajduče

Našem moru, glebu i škoju

Bože čuvaj Dalmaciju moju

Tija san te u kamenu isklesati

Al su vište falile mi ruke

Evala ti dalmatinski puče

Pozdrav tebi s Poljuda Hajduče

Našem moru, glebu i škoju

Bože čuvaj Dalmaciju moju

U srcu Njemačke s mislima na Cocu, Hajduka i Dalmaciju

February 18, 2014

Dalmacija je zapivala iz sveg glasa u srcu Njemačke na svojoj tradicionalnoj 5. Dalmatinskoj noći koja je održana u Esslingenu nadomak Stuttgarta.

Prekrasna dvorana Neckarforum za ovu je prigodu bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Napunili su je Dalmatinci i njihovi gosti iz cijele Njemačke.

A kako i nebi kada su im iz domovine na feštu stigli njihovi slavuji klapa Cambi iz Kaštel Kambelovca, Lidija Bačić sve poznatija mlada glazbena zvijezda i Antonija Blaće, simpatićna RTL-ova voditeljica.


U zanimljivom kulturnom i glazbenom programu sve je odisalo Dalmacijom, njezinim rivama,kaletama i konobama koje su sa velikog ekrane dvorane “Neckarforuma” budile nostalgiju za rodnim krajem i pozivale goste da ih i narednog ljeta posjete.
A petog rođendana slavljenika “Dice Dalmacije” zavičajne i humanitarne udruge Dalmatinaca i njihovih prijatelja iz Stuttgarta prisjetio se na bini i njihov predsjednik Željko Grljušić, koji je zajedno sa svojim kolegama do sada pomogao brojne humanitarne akcije u Hrvatskoj, a posebno potrebitima iz udruge Mir- Rudine u Kaštelima, koja nudi smještaj i rehabilitaciju za djecu, mladež i odrasle) s intelektualnim teškoćama (mentalna retardacija) i pridruženim oštećenjima.

Hajduk pobjedio Mandžukića

Dalmatinci i njihovi prijatelji u Stuttgartu najavili su i nove akcije pomoći za humanitarnu udrugu “Osmijeh” iz Vrgorca, koja pomaže djeci sa Downovim sindromom i raznim drugim motoričkim poteškoćama.
Dalmatincima je u goste došao i generalni konzul iz Stuttgarta, Slavko Novokmet, koji je posebno naglasio značaj njihove humanosti i povezivanja iseljenišva i Hrvatske.

A za dobru atmosferu u zabavnom dijelu velike dalmatinske fešte u Njemačkoj pobrinule su se domaće glazbene zvijezde. Plesao se Linđo i Ražanac u izvedbi folklorne skupine “Tomislav” iz Hrvatske katoličke misije Stuttgart, dok su članice zbora “Salve angeli” iz Sindelfingena u znak sjećanja na prerano preminulog dalmatinskog slavuja Vinka Cocu otpjevale pjesmu “Daleko je srce”.
Zanimljivo je da je i sam Coce bio jedan od gostiju proteklih Dalmatinskih večeri u Stuttgartu. Dobar ugođaj Dalmacije potrajao je u Neckarforumu do jutarnjih sati , pa se pjevalo, nazdravljalo Dalmaciji i Lipoj našoj ; uživalo u dalmatinskoj spizi: marendi, uštipcima , pašticadi a i lipim vinima.
U cijeloj dalmatinskoj priči u Njemačkoj nisu zaboravljeni ni splitski Bili. Hajdukov dres je na aukciji dostigao cijenu veću od dresa Marija Mandžukića, trenutno najpopularnijeg hrvatskog nogometaša u Njemačkoj. Ali kad su Dalmatinci u pitanju ne daju oni da nitko pobjedi njihova Hajduka ni u zemlji snova. Takvo je to dalmatinsko i hajdučko domoljubno srce i svit koji prkosi vrimenu, tuđini i daljini.

Klapa Cambi u Schönbrunn-u. 67. Hrvatski Bal u Beču

February 18, 2014

25.01.2014 Klapa Cambi iz Kaštel Kambelovca, imala je veliku čast i zadovoljstvo gostovati, nastupati na tradicionalnom Hrvatskom Balu u Beču. Bal je održan u Parkhotelu Shoenbrunn, smještenom tik uz svjetski poznat dvorac, sinonim za Bečke balove.

Nastup je bio satkan isključivo od Acapela izvedbi u trajanju od sat vremena. Godila nam je pozornost koju su nam pružili domaćini,  gosti bala. S druge strane ostali smo jako iznenađeni s polovičnom uspješnošću nastupa. Govorim o tome koliko je naš zadatak da utažimo želje publike  za našim pjesmama bio uspješan. Nastup je bio prekratak, ali satnica i zadani glazbeni okvir nam nije dozvolili više. Naime, glazba, novi glazbeni stil koji je Klapa Cambi predstavila Hrvatskoj publici, u posljednjih 5-6 godina, za što je primila i brojne nagrade struke, prešla je granice domovine i jako je popularna u dijaspori ali i među Gradišćanskim Hrvatima. Nakon koncerta dogodio se još jedan –dodatni-paralelni, gdje smo u ugodnom društvu mlađih uzvanika bala, pjevali naše moderne uspješnice (Sad kada došla si, Ne more mi bit, Od zipke do križa, Lipoto moja…). Primili smo brojne pozive i za takvu vrstu koncerta. Glazba koju prezentira Klapa Cambi rijedak je spoj i acapela tradicionalnog, modernog acapela i modernog pop izričaja. Dočekani smo kao zvijezde. I hvala svima na toj počasti.

Sam Hrvatski bal jako je interesantna priredba. Osim svoje dugogodišnje tradicije, Bečkog dvorskog ugođaja, visokog nivoa priredbe s cijenjenim uzvanicima (veleposlanici stranih zemalja, gradonačelnici većih Hrvatskih gradova) Bal je iskaz identiteta Hrvata u Austriji, na onaj afirmirajući način. Događao se paralelno u tri dvorane (Johann Strauss-Salon, Maria Theresia-Salon, Ostrrecih –Ungarn-Salon)i još u BIJOU-Lounge baru. Svaka dvorana imala je svoj program, cijelu večer bez prekida razmjenjivali su se na pozornicama izvođači iz Hrvatske (Kužiš Stari moj, Klapa Cambi), Gradišća: Mađarskog (Tamburaški sastav – Koprive, KUD Gradiošće,), Austrijskog (Pax, Lole,FTM trio) i Slovačkog dijela) i Molise (KroaTarantata – Moliškohrvatska Kvadrilja) . Toliko različitog folklora na jednom mjestu, različito definiranog, foklora koji je integrirao u sebe i druge kulture. Nama je nakon nastupa (kada smo se mogli posvetiti slušanju drugih) bilo jako interesantno slušati druge hrvate, drukčije oblikovanu narodnu baštinu. Pomoglo nam je to redefinirati širinu Hrvatskog izričaja, identiteta. Uz sva glazbena događanja na balu, zapravo se dogodila jedna krasno odabrana smotra Hrvatskog folklora. Svaka čast na pomnoj selekciji i biranim gostima.

Nama je kao gostima, strancima (na neki način) na ovom balu, interesantno bilo gledati susrete Hrvata Gradišćanaca iz Slovačke, Mađarske i Austrije. Neke od tih ljudi već i poznajemo, z ranijih susreta s njima i održanih koncerata, ali smo sa strane gledali koliko se srdačno susreću. Nekad su ih u češćim susretima priječile granice, ali očito ih nikada nisu spriječile.  Vidljivo je zajedništvo i povezanost, tih ljudi. Sve skupa to izgleda kao skup jedne velike obitelji. I na tome im zadivimo, i gledamo na svoje lokalne sitne podjele i odnose. Održati svoj identitet u tako teškim uvjetima u tako dugom razdoblju je impresivno.

A zavidimo im i na sačuvanom jeziku. Koliko smo mogli primijetiti, bolje ga govore stariji nego mlađi čega su svi skupa svjesni. Mlađi naraštaji imaju drugu vrst komunikacijskih kanala, medija, drugu vrst socijalizacije. I logično je da sve manje govore, upotrebljavaju jezik. Naši razgovori su bili međusobno slušanje. Mi smo učili o njihovom jeziku-narječju, a i obratno.

A sam Beč nas je primio kao i uvijek. Lip, carski, kulturan i pun sadržaja. A i dugo ću pamtiti gostoprimstvo i hranu kojom su nas počastili u Cafe Anzengruber. Gulaš, Sarme, Bečka šnicla, Štrudeli, Hladni nesert i piva… u pravom štimungu Bačke kavane.  Na daleko poznati objekt, sjajne reputacije, koji gosti i Nobelovce, pjesnike, Slikare, Glumce, intelektualnu elitu, već par desetljeća vodi Hrvatska obitelj.  Za mnoge bez sumnje najbolje Bečka šnicla u gradu. Ali…za ukus klape…najbolji gulaš u životu.

Što možemo…moramo o hrani. Klapaši su hedonisti.

Još jedna neprolazna za Cambi!

February 18, 2014

Prenosimo sa www.scardona.hr

Još jedna neprolazna za Cambi!

Naša najnagrađivanija klapa kreće u Novu godinu sa novim singlom, nadamo se sudbonosnim imenom,- „Neprolazna“

Ni ovoga puta ništa nije prepušteno slučaju, pjesmu je napisao dvojac evergreena „Da te mogu pismom zvati“ Ivica Badurina i Frane Bilić a aranžman su napisali Igor Ivanović i Vinko Didović.

Ivica Badurina se kroz godine profilirao kao izvanredan glazbenik, u svom opusu ima nezaboravne dalmatinske pjesme, uz spomenutu „Da te mogu pismom zvati“, tu su još „Vilo moja“, „Nisan te sriće“, „Ne damo te pismo naša“, „Besida mojih didov“ i brojnih drugih!

Pjesma je naravno ljubavna ali po mnogočemu drukčija po emociji, melodiji i po prvi puta susretu autora glazbe Ivice Badurine s klapom Cambi. Zanimljivost vezana uz promociju ove pjesme je ta što nakon dugo vremena (nakon pjesme Dugo nije pala kiša) klapa Cambi jednu pjesmu pušta u eter bez Festivalske odskočnice a ovaj put i odmah s Video Spotom.

Nadamo se da će klapa nastaviti istim uspješnim nizom kao i prošle godine od kojih je najbolje prošla pjesma „Oprosti mi jube“ s kojom su nastupili na šibenskoj šansoni i sa nje otišli kao apsolutni pobjednici uzevši prvu nagradu i žirija i publike!

Autor Spota je Sanjin Badurina, a spot je snimljen na Otoku Rabu,  na lokalitetima kod grada Raba u zadnjim zracima minulog ljeta.

Rab nas je dočekao prekrasan, miran i osunčan.

Ovaj put,u spotu je minimalno zastupljena klapa, odnosno njeni članovi a više ljepote grada Raba, na koje stvarno treba obratiti pažnju.

NEPROLAZNO.

Klapa Cambi pomela konkurenciju na Dalmatinskoj šansoni u Šibeniku

February 18, 2014

Trijumfom klape Cambi iz Kaštel Kambelovca završeno je 16. izdanje Dalmatinske šansone Šibenik 2013.

S pjesmom „Oprosti mi jube” klapa Cambi iz Kaštel Kambelovca pomela je konkurenciju na 16. Dalmatinskoj šansoni u Šibeniku, osvojivši prvo mjesto i po glasovima publike i žirija.

‘Super osjećaj, dugo smo na šansoni nagrađivani, ali da smo kompletirali do sad prve nagrade, nismo pa je evo došla i ta godina. Lipa pisma, dobra izvedba, publika je to nagradila i baš smo presretni’, izjavili su cambijevci.klapa cambi

Drugo i treće mjesto žirija pripalo je Đaniju Stipaničevu i Giulianu, dok je publika drugim i trećim mjestom nagradila grupu 022 i klapu Brodarica.

Najbolji debitant je Mario Huljev, a najizvođenijom pjesmom s prošlogodišnje šansone proglašena je pjesma “Ulicama grada” Nene Belana.

Drugo mjesto po glasovima publike pripalo je šibenskom hip-hop sastavu 022, dok je stručni ocjenjivački sud drugoplasiranim proglasio Đanija Stipaničeva za „Čovjeka s dušom maestrala”, čiji je tekst, priznaje, naučio u posljednji trenutak.

Nedugo nakon festivala, prezentiran je i TV spot pjesme

2 Porina za Klapu Cambi - Porin 2013

May 13, 2013

Na 20-toj jubilarnoj dodjeli Porina, klapa Cambi bila je nominirana u Dvije kategorije:

Kategorija br.4 ; Najbolji album zabavne glazbe

“OD ZIPKE DO KRIŽA” KLAPA CAMBI (KAŠTEL KAMBELOVAC)- IVICA ČOVIĆ PIPO, REMI KAZINOTI, NENAD ŠIŠKOV, IGOR IVANOVIĆ, DADO MARUŠIĆ, BRANIMIR JOVANOVAC - SCARDONA

Album Od zipke Križa rađen je u periodu od godinu i pol dana. Sinergijski je uradak mnogih autora glazbe i teksta, aranžera, producenata i vokalnih aranžmana maestra Vinka Didovića i Rajmira Kraljevića (za pjesmu Sad kada došla si). Radili smo ga na više lokacija, u više studija i kompletni je Hrvatski proizvod ( nosi nešto svoga iz svih regija Hrvatske)

Kategorija br. 22 ; Najbolja izvedba klapske glazbe:

“SUŠNA ZIKVA NA ŠKOJU “

Live izvedba pjesme na koncertu, smotri klapa Bašćinski glasi. Njeno jubilarno izdanje, inače najprestižnije klapske smotre okupilo je pored naše klape brojne renomirane i legendarne klape. Naša klapa se odlučila za izvedbu ove pjesme, koja nam je 2009 godine donijela apsolutnu pobjedu na Festivalu Dalmatinskih klapa u Omišu 2009. Ipak ova izvedba poprilično je drukčije postavljena od one Omiške. Svejedno, pobjednička za nas.

Ovom prilikom zahvaljujemo se svima koji su nam pomogli da budemo to što jesmo ; dragom Bogu, našim roditeljima , veliko hvala našim suprugama i inim boljim polovicama na strpljenju, djeci, braći, sestrama, svim našim skladateljima, tekstopiscima i ostalima ako ga poimence nismo spomenuli…

Hvala našem maestru Vinku Didoviću, “faktoru Stabilnosti” - Toniju Perišinu i našoj Scardoni.

Hvala svima vama dragi naši štovatelji/ce, slušatelji/ce, gledatelji/ce, obožavatelji/ce,…

VAŠA KLAPA CAMBI

Chicago - to je to!

April 18, 2013

Šlag na kraju – Chicago

Krenuli smo na put do Chicaga. Čeka nas najduža tura putovanja do sada. Hladno je i snježno. Ali navikli smo se već. Sad smo već pametniji. Kod stajanja na benzinskim stanicama, a stanke su česte, jer kombi ima malen rezervoar (a veliku potrošnju), više nema otvaranja kombija na „volej“. Prvi se svi obučemo, šalove, kape…i onda tek otvaranje. Naučili smo se pameti. Ipak je na nama velika odgovornost, osobna, da svaki koncert budemo „fit“. Nema šlepanja na račun ostatka klape. Takav pristup bi nas brzo srozao.

Kod svakog stajanja i nalivanja goriva, vrijeme je i za kavu, sok, čips, sendvič… Kombi je upaljen non-stop. Ali tako vidim i s drugim autima. Ljudi dođu na benzinsku, odu negdje sist i jest ali najnormalnije ostave upaljen auto vanka, bez pretjeranog nadzora. To je to. Ovdi je ukrast auto šala mala. Ka u filmovima. Sidneš u prvo auto i voziš.

Toliko je hladno da se kotrlja po glavi ona scena iz filma Glup gluplji. Kada oni plavi, čupavi, pripametni pokuša da poliže, takne jezikom metalni stup. Isti tren se zalipi i onda…slijede vatrogasci. Nažalost nitko nije tija prihvatit tu okladu. Inače bi bilo lipih slika. Sličnih onima kad dođe baba izvuć repu. Pa zove didu, dida sina, sin ženu, žena dite, dite psa…

Mate (Chris) i Šime (Tony), naši novi glazbeni prijatelji su se sasvim udomaćili. Sad su dio naše karavane, pomažu nam poboljšati govorni engleski. Practice makes it perfect. A oni uče ono što svakoga stranca najviše zanima kad dođe u zemlju s drugim jezikom. Naučit beštimat. Neću sad dalje govorit šta su sve naučili i tko je naučija, ali te toliko da znate – naulili su već i sami kombinirat. Naši vokali su im teški  za izgovaranje pa su neke imenice – smiješne za čut. Već se s njima pomalo i zabavljamo po lokalima. Oni su iskusni igrači, dosta putuju po US-u, sviraju i znaju di su dobra mista. Chris je posebno uzbuđen zbog dolaska u Chicago. To je njegov rodni grad, blizu hotela je i njegova škola – glazbena. Tako ću se i ja za koji dan veselit kad ugledam svoj rodni grad.

U Chicago dolazimo kasno, kasno navečer. I odmah nam je sve jasno. Ovo je grad temperamentnih ljudi. Glasni portir Greg, pred vratim hotela nas dočekuje: my name is Showtime. And there is no time like show time!!! Šalje nas u restoran, talijansko tipa i tu odmah izbija problem. Mi veseli ulazimo u restoran i deremo se kaotično: Ciao ragazza, buona serra, siamo molto sitti, …kad ono.. fijasko. Restoran je zapravo grčki i konobarica se uvridila. Od tada kreće njena „naprđenost“ ali istovremeno i dobar smisao za humor. Sviđa mi se Chicago, ali i dalje… nismo našli dobru spizu. Nije nitko od nas pojeo svoje jelo do kraja. Moji su njoki bili gumeni i suhi, kumova (Dino) manistra s mesom je bila s kiselkastim okusom,… Loša preporuka mr. Show Time!!! Kad smo se vratili u hotel, smijali smo mu se, ali i on nama. Atmosfera je super.

A onda grom iz vedra neba. Ivica Dukan, glavni skaut Chicago Bullsa je saznao da smo u gradu i poslao karte za utakmicu. Svaka čast! Sritni smo ka mala dica. Koliko sam noći ne spava gledajući Bullse u vrime dok je tamo igra Toni Kukoč. A sad idem na utakmicu. Baš smo uzbuđeni i odlučili smo se obuć kao navijači. Majice, kape, one velike šake s ispruženim kažiprstom…idemo to napravit kako treba. Ostatak dana prije toga provodimo u mahnitom šopingu. Konačno smo se dočepali outleta izvan grada. Idemo spalit pare. Inače su cijene iste kao i kod nas, u gradu, ali ruku na srce meni je više problem nać vremena za kupovinu kod nas. Sad imam jedan dan vremena. Letimo iz dućana u Dućan. Naš je vodič danas Jasmina Bajgorić, također Blajka (Baćanka – otok Korčula). Izvrsna, vedra, na usluzi oko preporuke, popusta. Ma ne bi čovik izmislija bolju. Uz to, kao što već znate je naš vozač, babysiter Željko Sardelić, također Blatjanin. Sad ga već svi zovu Mr. Z. !!! Mr. Z. je kralj. Smiren, konkretan, točan, vridan, ma… ne bi ga čovik moga nafalit dovoljno. Čekamo ga na kavi, kad ovo lito dođe u nas.

Željko nas dovodi do hotela, po povratku iz šopinga, izveo je nevjerojatno manevre da bi preskočili gužvu koja je vladala na povratku, na ulazu u grad. Iz kombija izlećemo i trčimo u sobe, ostavit bagaje i trk u kombi. Idemo na utakmicu. Utakmice je za nas bila manje interesantna sportski, ipak ne igra Hajduk, KK Split, rukometaši (koju su taj dan izgubili od Danske)… Ali je SHOW. Spektakularan početak, laseri, rakete, američka himna, vojnici paradiraju po parketu, maskota kluba i plesačice. Sve se to super isprepleće i nadopunjava. Svaka pauza u igri, time-out, pauza za reklame na TV je osmišljena. Spiker kaže smijte se, i koga kamera uvati da se smije, i koga kamerman odabere, dobija je tretman u zubara. Ko ima na karti utakmice broj 1,2 ili 3 može dobiti još nešto. Virtualne trke tri autića, mogu vam donijeti galon vode, donkie dounat, tretman u pedikera…. A kako su Bullsi pobijedili i pritom dali više od 100 USD, dobili smo i bigmac. Eto doručka. Galon vode, velika krafna i big mac. Pravo američki. Još jednom hvala na vrhunskom provodu i pažnji Ivicu Dukanu.

Dan koncerta po običaju koristim za šetnju. Da sam što više budan, aktivan. A kako sam sve kupija, sve što mi treba idem malo razgledan grad, ima tu dosta toga za vidit. Skydeck – najveća zgrada u Americi s staklenim balkonom na vrhu – da ti se krv sledi, Meštrovićevi kipovi Indijanaca na Michigan aveniji, poslovni dio grada prepun Skytowersa, baš u punom smislu riješi i naravno samo jezero Michigan. To je moje vrijeme za slikavanje i opažanje. Grad je prekrasan, klima mi odgovara. Zrak je čist, svjež i baš mi je lipo. Chicago bi već moga prihvatit kao grad u kojem bi živija.  Grad je inače dobija ime po izvedenici od Indijanske riječi za divlji luk. A samo jezero je 2 puta veće od Jadranskog mora. Zaleđeno je. Baš sam se izgušta danas.

Koncert se održava u Chicago Harris theater, prekrasna moderna dvorana u sastavu inače velikog kompleksa koji sadrži i otvorene koncertne prostore, za preko 100 000 ljudi. Moderna arhitektura, i do sada najbolje opremljena dvorana. Utoliko ni tonske probe nisu bile problem. Sve radi iz prve, a naš producent Chach je čak izabrao mikrofone po karakteru glasova u klapi. Čovik se ova 4 koncerta nasluša nas, skužija naš zvuk i našao izvrsan način da ga dodatno oplemeni. To je to. Ovo ima sve preduvjete da bude super koncert.  A tako je i krenilo. Vatra i žar od samog starta. Izvrsno pivanje i odaziv publike. Nakon prve pjesme po običaju nas je najavio i predstavio publici netko od „naših“. Fra Šime iz Chicaga. Zapamtit ću njegov govor, baš je pogodija bit. Identitet. Identitet definiran glasom, kulturom, osobnošću svakog vokala. Ostatak koncerta smo spustili ručne kočnice i raspištoljili se. U mislima kuća dom, ali i ponos na sve što smo napravili. Usudio bi se reć da smo u seriji od 5 koncerata u ovako kratko vrijeme, s velikim turama putovanja, umora…dali izvrsnost na svakom od njih. To nam priznaje i producent koji i sam veli da nije očekivao takvu postojanost u ekspresiji, akordu, žaru izvedbe. Naši se interesi sada još više poklapaju i sve se ovo čini kao početak duge i uspješne suradnje. Zaista smo stupili u partnerski odnos. Najavili smo nove projekte. Snimanje pjesama u USA, novi mastering i aranžmani s vrhunskim glazbenicima s kojima Chach surađuje, te već najavljena turneja po zapadnoj obali USA – u jesen 2013. Sve je završilo na najbolji način. Obostrano profesionalan odnos, razumijevanje… sve 5!!! Imali smo izvrsne uvjete, super hotele u centru grada, osiguran prijevoz za naše privatne potrebe i veliku fleksibilnost. Cijela ova turneja u potpunosti je financirana od strane producenta, bez ikakvih sponzora ili potpore hrvatskih institucija. Odluka da se krene u ovakav projekt, bila je super hrabra, a njena realizacija izuzetno teška. Stvaramo brend hrvatske tradicionalne glazbe. Svaka čast Chach!

Nakon koncerta druženje s ljudima. Bilo je tu interesantnih priča. Od susreta s amerima, koji se ne mogu načudit s onim što su čuli. Chris, naš bubnjar, je doveo dosta svojih kolega na koncert. Njihove pohvale nam posebno znače. Ali ima tu puno interesantnih priča. Naši ljudi jedva čekaju s nama prozboriti. Željni su razgovora s ljudima koji imaju autentični naglasak i govor. Tako im barem ja vidim u očima. Najinteresantniji mi je  bio razgovor s Splićaninom Davorom Dorićem. 88 godina, ali jako vitalan. U Splitu je bio samo jednom otkako je otišao 1949 godine. I dalje govori jako dobro, sjeća se starog Splita, starih taverni, vinarije u luci, do u detalj mi je opisa splitsku Radunicu odakle je i poša u svit. Njemu je ovaj koncert bija posebno emotivan. Donijeli smo mu zvuk mladosti ali i pomogli da donese odluku. Reka mi je da će prodat kući i vratit se u Split.

Mirsad Bajgorić, Jasminin muž poziva nas na kućnu zabavu. Domaćinstvo bez konkurencije. Sidi kume, jedi, pij, guštaj. Domaća spiza, poznata nepcu, doma pečeni kruh, konačno onaj koji ima deblju koru. Zabava do kasnih sati. Drugi, manji dio klape, među kojem sam bio i ja odlučio je „zaružit“ idemo u bar i po preporuci Chrisa, pijemo Jamison shot. To je čašica irskog Whisky-a i pive. Razgovaramo se na engleski s cilim lokalom, ništa nije problem. Aklimatizirali smo se, iako ne i asimilirali. Za kraj…iz nostalgije… pozdravio sam se s Starbucksom i mrknija jedan hotdog ;-)

Ovo je bilo strašno iskustvo, kako za klapu tako i za svakog od nas osobno. A sad odmor…tjedan dana i onda na turneju po Hrvatskoj. Slijedi Rijeka, Zagreb, Makarske, Osijek, Koprivnica. Pratite nas i dalje, i dođite na koncerte. Obećavam vrhunski program i zabavu.

Pozdravljaju vas:

Ed, John, Jack, Al, Peter, Jervoye, Andrew i Dean , klavirist: Anthony i maestro Vincent

;-)

Blame Canada !!! - Toronto

April 18, 2013

22-23.01 Život na sjeveru – TORONTO

Krećemo prema Torontu. Putem dobivamo e-mailov-e, oduševljenih ljudi, s naših koncerata. Kako ostati imun na ovo:

Dear klapa,

We made it safely to Cleveland and back…and we are SO happy that we took the risk. The concert was phenomenal, and all of us enjoyed it immensely…

What a wonderful concert! I was in heaven…speaking of which, I really do hope that there is klapa music in heaven!!! What total bliss…

I missed you there, and I so hope that you are feeling okay by now!

Best Regards,

Melissa

Usput dobivamo i pohvale  za naš blog. Sviđa se ljudima način na koji opisujemo stvari oko sebe. Ali i na našoj Facebook stranici je živo i aktivno. Lako nama kad nam „mačke“ kolo vode. Moram po k’o zna koji put spomenuti Tatjanu Jelavić (alias Taja.St) i Silviju Adrić. Splićanka i Osječanka već dugo vode naše poslove na fejsbuku. Vjerni su pratitelji klape, a doživljavamo ih k’o svoje, kao članove udruge. Nema tog putovanja gdje se mi ne čujemo, dijelimo i osobne životne detalje. Ovim putem pozdravljamo naše administratorice a mi se već vidimo na koncertima klape koji uskoro slijede u Osijeku i Splitu.

Nastavljamo putovanje prema Kanadi. Zemlja je zaleđena, a na stankama za odmor vozača klapa baš i ne izlazi vanka. Dok smo u kombiju zvone mobiteli, radio postaje uzimaju naše izjave o koncertima. Ovo sve skupa izgleda kao vojna operacija. Tako u šali kaže Branko Pajić, naš diskograf i manager za velike projekte. On je naš pratitelj na putu ali i meta za sitno podbadanje, impicavanje, škerce. Ima super smisao za humor…tako da ne ostaje dužan.

Nakon par dana nailazimo na putu na veliku trgovinu…što nije toliko čudo koliko činjenica da ima normalnog kruva i salame… pa mila majko… ‘ajmo bar time prizvat miris i okus kuće. Jozo Delaš se najviše razveselio tome, njemu je jutros najteže pao pokušaj doručka na cesti u Mc Donaldsa. Jednostavno se nije moga okusit ničega. Inače u Hotelima baš i nije običaj imati doručak uz spavanje. A onaj uz doplatu je za nađe prilike nenormalno skup. 12-18 USD. A u Mac-a imate već za 2 dolara pojest kajganu smotanu u tortilji i juice. Dobra je stvar što u hotelima u svakoj sobi ima pegla i stol za peglanje. Možda to ima i kod nas ali dosad nismo vidjeli. Ovdje je to na neki način spas… iako naši pokušaji peglanja izgledaju kao tv spot za pjesmu „I wan’t to break free“ – grupe Queen. Smiješno. Preveliki smo mi šovinisti da bi to prošlo bez međusobnog ismijavanja… šale na račun žene, papučarstva. Ali …i tu neugodnu treba podnit’. Na nastup treba doć’ uredan, ispeglan, po mogućnosti – obrijan.

Vrijeme na putu, obzirom da je to danas cijeli dan kratimo gledajući i filmove. Kombi je super opremljen. Usput dogovaramo i detalje oko turneje po RH koja nas čeka po povratku kući: Rijeka, Zagreb, Osijek, Makarska, Koprivnica…pomalo se slažu datumi i mjesta. Malo smo na tabletima, Ipadima, laptopima a malo gledamo tv. Koliko se svit prominija zadnjih 5 godina!?

Na putu prema Torontu prolazimo kroz sveamerički grad Buffalo. Sve američki jer se u njemu ponajviše drži do jednakosti i integracija sa domicilnim stanovnicima – Indijancima. Ulaz u grad je spektakularan. Brza cesta na vijaduktima kroz centar grada. Najljepše grade, crkve i veliki neboderi su tu odmah oko vas. Rijeka Nijagara je zamrznuta. Mislim da ja ovo prvi put da vidim zamrznutu rijeku. Pogotovo ovako veliku. Nije to neki potočić (i zeko). Buffalo obično obara negativne rekorde u temperaturi.

Stoga ni put ne prolazi bez problema. Svaka od tekućina koju smo uzeli za pranje stakala ledi. Često stajemo i nije nam baš lako. Svako malo izaći iz auta, prati stakla, propuhivati dizne od šprica za pranje stakala. Nastavljamo prema slapovima Nijagare. Nije baš neko vrijeme ni sezona za razgledavanje. Puca srce od hladnoće, a opet kako doć pred ovu znamenitost a ne pogledat je. Kratko fotografiranje i bijeg u kombi. Nije ovo vrime ni za pingvine.

Na kanadskoj granici temeljito nas pregledavaju, pitaju gdje pjevamo, tko smo i što smo. Kad smo im rekli da pjevamo u Living art areni, lipo su se začudili. Tko ste vi? Pa to je super dvorana. Mislim da ih je malo začudilo to što se vozikamo u kombiju, odjeveni ko „no name“ likovi.

U Torontu je – 20 u trenutku našeg dolaska, a „real feel“ je – 28. Boli me svaki udisaj. Boce s vodom u kombiju su zaleđene, a stakla zasuta ledom koji je nastao od izdaha ljudi u kombiju tijekom vožnje. Kreditnim karticama gratamo led sa stakala ne bi li u vožnji mogli razgledati. Gledamo veliko jezero Ontario… veće je nego naše more. Na prilazu gradu jedna zanimljivost. Posebno su razdvojene trake  za vozila u kojima je samo jedna osoba i za one u kojima se vozi više osoba. Mi imamo prioritet i naša traka ide brzo. Gledamo sa strane kolone auta u kojima je samo jedan vozač. Smijemo se i onako komentiramo: „koje budale…moš’ mislit šta bi u nas to tako funkcioniralo!?“

U hotelu nas dočekuju sa skepsom. Prije ulaska u sobu treba provuć karticu, za slučaj dodatnih troškova. Jedan član klape iz čiste obijesti, šale… daje karticu od Konzuma. Prijava mu uspijeva i mi umiremo od smija. Živila anarhija!!! Po ulasku u sobu diram prekidač za svjetlo i po ko zna koji put u ovoj Americi gdje je sve na 110 V trese me struja. Izgovorija sam se onih par najslađih beštimji… koliko me je puta samo drmnila struja. Živija naš dobri HEP!

Izlazimo vanka zapalit duvan, malo je popustila hladnoća…samo je – 15. Čini se puno ugodnije, pa i mi komentiramo kako smo se već aklimatizirali. Šta će tek bit kad se vratimo doma na 30 stupnjeva veću temperaturu? Oćemo li usrid zime ić u kupaće gaćice i šlape po gradu? Mi koji živimo na Mediteranu nismo navikli na ove ekstreme. Mislim da je inače kod nas život najugodniji i najmanje opasan po čovika. Osim umjerene klime, za razliku od sličnih klimatskih područja na ovoj zemlji kod nas nema krokodila, tigrova, kobri, pirana, škorpiona, anakondi, otrovnih biljaka, gerile…

Na koncertu u Torontu, zapravo Mississaugi (a to je jedan od 3 grada koji čine Toronto) dočekuje nas Tamburaški sastav Skitnice. Svi govore hrvatski iako između sebe govore engleski. Oni su prva generacija, tako kažu za one koji su prva generacija rođena u Kanadi. Njihovi roditelji su došli iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sviraju na drukčiji način od Jerry-a Grchevicha i njegovog sastava. Jest da je Jerry virtuoz, klasa za sebe, a ovi dečki sviraju sličnije onome što smo mi navikli slušati. Nije to tako čudno, razloge različitostima je lako objasniti.

Tonske probe nam konačno prolaze bez većih problema i mi smo spremni, imamo dosta vremena u pauzi između Tonske i koncerta. I tada…osmijeh na lice…ukazuju se karte za Briškulu i trešetu, omiljene Triestine i igra može početi. Naravno ne bez uloga. Tek toliko da se može platit piće iz automata koji je pored nas. Taman tada ulazi naš veleposlanik u Kanadi ipak ne dolazi do diplomatskoj skandala zbog našeg sitnog uloga. Razgovaramo se o dnevno političkim temama na hrvatskoj sceni. Veleposlanik je dobro informiran, prati stanje i u našem kraju. Jako je ugodan. Prekidamo razgovor jer smo uhvatili stream, radio prijenos na radiju. Navijamo za naše. Guštamo od sriće, razbijamo rivale Francuze. Ali i kukamo…pa di baš sad ne možemo gledat utakmicu kad bušimo Omeyera!?

U zadnji tren saznajemo, tek pola sata prije koncerta, da će isti biti emitiran live preko Interneta. Već je ponoć…i šaljemo informacije o tome na našu Facebook stranicu. Tijekom večeri dobivamo podatak da čak 600 ljudi prati naš koncert preko Interneta. Počašćeni smo tom informacijom. Na koncertu guštamo, dvorana je prelijepa, publika izvrsna. Došlo je puno naših ljudi. Gledamo njihova lica i kako reagiraju na pismu. Naša je emigracija uglavnom vezana za kontinentalnu glazbu, tamburice. A od dalmatinske glazbe slušaju šlagere i nekakav fešta miks. Mi smo ovdje došli pjevati tradicijsku glazbu, prezentirati našu baštinu, ali u ovom slučaju je zadatak otvoriti oči i uši i našim ljudima. Jednako tako kako se klapska glazba prezentirala kod nas, kako ju je trebalo ponuditi i servirati ljudima, da se upoznaju s našim folklorom, tako se i sada događa u dvorani „Living art“. Nakon koncerta primamo pohvale od ljudi, potpisujemo brojne cd-ove i plakate. Interes je ogroman, ali i poriv ljudi da iskažu svoje oduševljene. Komentari se svode na to: nismo nikad ovo slušali, nismo se susreli s klapskom pismom, svaka čast, oduševljeni smo. Naš komentar iz kombija: To je to. Mission accomplished!

Kanada je skupa. Skuplja od USA-a. Naš pokušaj da odemo na pristojnu večeru završio je tužno i porazno: Juha, glavno jelo i jedno piće…u prosjeku 45 dolara. Stvarno previše za naš standard. Vraćamo se u lance brze prehrane, a neki od nas su izabrali i drugi put. Najpametniji se pokaza naš član Jozo Delaš. On je ponovno otiša u Wallmart ( ili kako ga mi od milja zovemo Kerum) i nakupova sebi kruva, mortadele, mesnog, sira, soka, voća… i otvorio Krčmu „kod Joze“. Napravio je svoj performance, dasku za peglanje preobrazio u šank-štand za posluživanje. Umiremo od smija i doslovno se bacamo po podu. Snimamo virtualni intervju o poduzetničkom uspjehu naših emigranata u Kanadi. Ali šalu na stranu. Vidim ja po Jozi i njegovom cimeru Ediju da su zadovoljni i siti. Mi ostali još uvik imamo volje eksperimentirati s lancima brze prehrane. Danas je na redu arapska spiza. Zaključak nakon obida… nije Sulejmanu bilo loše.

Nakon koncerta organizator nas vodi u restoran Croatia. A tamo je naša tiha patnja: goveđa juha. Dodaj malo soli i puno papra…i srči. Mir, tišina i spokoj. JUHA. U restoranu ima i naših pivi. Ajmo meznit jednu nema veze šta je skuplja od Kanadske. I na kraju večere…realnost u smislu običaja u tuđini. Konobar nam donosi račun. Svakome posebno i za svako piće posebno… Ke porka mizerija!!!

Eto nas jutros na putu za Chicago. Jutros je -25. Samo nas je troje izašlo vanka zapalit duvan uz kavu.

Uz opće zaprepaštenje iz samih Kanađana. Ne znaju oni s kojim beštijama imaju posla ;-)

Pozdravljaju vas:

Ed, John, Jack, Al, Peter, Jervoye, Andrew i Dean , klavirist: Anthony i maestro Vincent

;-)

Pittsburg - izvještaj

April 18, 2013

19.01. Dan nakon koncerta u New Yorku

Dojmovi se pomalo slažu u glavi. Razgovaram s Kumom  - cimerom, Dinom o tome kako je on sve to proživija. Kao i uvik jedan drugome oponiramo i dajemo širinu pogleda na stvari, a na kraju se uvik lako složimo. Zadovoljni smo…kako ne bi bili. Reakcije na koncert stižu na mailove, fejs, portale, poruke…slike… prepuni smo informacija sa svih strana. SUPER!!!

Vrijeme prije polaska koristimo za zadnje posliće u New York-u. Svako od nas ima neki svoj popis:

Baletanke za kćer, tablet za svoj gušt, vožnja podzemnom…bez nekog smislenog cilja…čisto radi doživljaja. Okupljanje je u 12 i polazak za Pittsburg kreće SAD! Usput prolazimo kroz grad, onako po komodu i ne baš najkraćim putem… Ground Zero (rade se novi WTC), Chinatown, New Jersey…idemo. Čeka nas dugi put…autoceste… duge i razasute. Vozi nas Željko Sardelić…inače Blaćanin ali na radu i trajnom boravku u USA. On će biti naš vozač i pratitelj. Inače se ne bavi s time ali ovo je odlučija za svoj „čeif“ uzeja godišnji i ide on s Klapom Cambi na turneju. Super. Naš čovik ide s nama i imamo se o čemu razgovarat…kako ide život, školovanje, integracija obitelji i dice u USA, kako dicu uči hrvatski, kako plaća školu, fakultet, režije, auta… pomalo se slaži dojmovi od kupovnoj moći Amerikanaca, o toma koliko je potrošač zaštićen…imamo miljon pitanja  za njega, pošto je satnica likaru, radniku u Starbucksa, radniku na visinama (građevinar). Željko nam pruža sve informacije, a ujedno i naziva svoje doma na Korčuli i gušt ga je slušat na dijalektu.

Po autocesti kamioni, kamioni…. Koliko li se samo toga triba prevesti po kontinentu. Gledamo te kamiona i komentiramo koliko su nam ostali u očima kao dici… velika američka auta. Po autocesti ima jako mnogo policije, tko god pređe brzinu…HAPS! NE NE… to se nesmi. U tome su jako rigorozni.

Po putu stajemo 2-3 puta. I to je doživljaj po sebi, američki restorani uz put. Jest da je sve to već viđeno na TV i da je pomalo klišej, ali zanimljivo je kao stvari funkcioniraju. Svugdje na svakom koraku u USA ima nešto za jest i svugdje je gužva. Danas smo se odlučili jesti u Wendy’s-a lanac kao što je Burger king ili Mac.  Zaključujemo da je Wendy’s najbolji. Eto preporuke za sljedeće klapaše… ;-)

Ali šalu na stranu…već nam fali jest nešto žlicom. Mila majko.. daje izist šta gulaša, kupusa, teletine s bižima…a kamoli ribe i blitve. Vidim ja da se ljudi mršte… već nam je dosta sendviča, steak, burger…kineske. Lipa naša spiza.

Nakon 8 sati vožnje dolazimo u Pittsburg. Lipo i mirno je. Nije to New York. Grad je neusporedivo manji, simpatičniji… na prvi pogled. Obzirom da je ovdi puno ljudi hrvatskog porijekla…na neki način se to po gradu i vidi. Smijemo se… vidi ovoga… ovi bi moga bit neki od Imotske race…ovi je Slavonac… interni humor naravno.  Idemo na piće… odmah preko puta teatra gdje sutra pjevamo. Izvidnica. Kratko piće…i povratak u hotel. Ujutro pred koncert ćemo malo prošetat, razgledat…odmor je važan za pivača. Bez sna nema dobrog pivanja.

20.01.2013

Ujutro… ko zombiji hodamo nas par ranoranioca u Starbucksa… kao i svi ostali Ameri. Prvo uzet gomilu kave i onda dalje. Ipak, za naše prilike oni se enormno i po cili dan nalivaju kavom. Nedilja ujutro u Pittsburgu je sablasna. Nigdi nikoga nismo vidili do 11 uri. Mir božji i prazne ulice. A oni koji su budni…bit ću išli s obiteljima u trgovačke centre. Sve mi se čini da je tako i kod nas došlo. Puste su kale, pust je grad…a puni su nam trgovački centri. A nema boljeg šoping centra od centra grada. Lipo prošetat vanka, obać’ dućane koji su svaki za sebe po nečem posebni u drukčiji… tu tu auto i globalizacija…  živija naš stari način života!!!

Pitsburg je izabran kao koncertni grad radi susreta s hrvatskom emigracijom. Nekad je to bio drugi najveći grad u svitu po broju Hrvata. Manje od Zagreba ali više od Splita. Ipak, ovdje je riječ o čistom brojanju krvnih zrnaca. Danas je hrvatska zajednica u Pittburgu razbijena. Od 14 nekadašnjih crkava sada su aktivne samo 2. Mise su na engleskom jeziku. Ljudi i to samo neki znaju tek par izraza: dobra večer, živjeli… ali s radošću to izgovaraju. S druge strane tradicijska glazba koja im je ostala u uhu nije klapska već glazba tamburica. Tako je to inače u inozemstvu. Klapska glazba je ipak komornija i teže pronalazi put na zabavama zajednice iseljenika. Utoliko je naš posao na koncertu teži. Znamo da ćemo ljude šokirati s početkom koncerta. Ali to smo mi, to je naše glazbeno blago.

Na početku koncerta pozdravio nas je ispred Hrvatske bratske zajednice Pittsburg-a njen predsjednik: XXXXX. U početku se osjetila rezerviranost publike i njen prvi susret s nepoznatim zvukom. Mi smo pak koncert odradili bez ijedne riječi prema publike. Htjeli smo se nametnuti pismom. Malo po malo gradili smo svoj kredit prema publici i kako je koncert išao kraju bili smo sve češće pozvani na naklon nakon uspješnijih izvedbi pjesama. Na kraju smo ipak doživjeli standing ovation. Bolje od toga ne možeš. U svako, glazbenom žanru kod bilo koje publike to znači respekt. Zadovoljni smo. Idemo leć…sutra smo na putu za Cleveland. Novi koncert. Dan za dan. Možemo mi to!

Next Page »