Blame Canada !!! - Toronto

April 18, 2013

22-23.01 Život na sjeveru – TORONTO

Krećemo prema Torontu. Putem dobivamo e-mailov-e, oduševljenih ljudi, s naših koncerata. Kako ostati imun na ovo:

Dear klapa,

We made it safely to Cleveland and back…and we are SO happy that we took the risk. The concert was phenomenal, and all of us enjoyed it immensely…

What a wonderful concert! I was in heaven…speaking of which, I really do hope that there is klapa music in heaven!!! What total bliss…

I missed you there, and I so hope that you are feeling okay by now!

Best Regards,

Melissa

Usput dobivamo i pohvale  za naš blog. Sviđa se ljudima način na koji opisujemo stvari oko sebe. Ali i na našoj Facebook stranici je živo i aktivno. Lako nama kad nam „mačke“ kolo vode. Moram po k’o zna koji put spomenuti Tatjanu Jelavić (alias Taja.St) i Silviju Adrić. Splićanka i Osječanka već dugo vode naše poslove na fejsbuku. Vjerni su pratitelji klape, a doživljavamo ih k’o svoje, kao članove udruge. Nema tog putovanja gdje se mi ne čujemo, dijelimo i osobne životne detalje. Ovim putem pozdravljamo naše administratorice a mi se već vidimo na koncertima klape koji uskoro slijede u Osijeku i Splitu.

Nastavljamo putovanje prema Kanadi. Zemlja je zaleđena, a na stankama za odmor vozača klapa baš i ne izlazi vanka. Dok smo u kombiju zvone mobiteli, radio postaje uzimaju naše izjave o koncertima. Ovo sve skupa izgleda kao vojna operacija. Tako u šali kaže Branko Pajić, naš diskograf i manager za velike projekte. On je naš pratitelj na putu ali i meta za sitno podbadanje, impicavanje, škerce. Ima super smisao za humor…tako da ne ostaje dužan.

Nakon par dana nailazimo na putu na veliku trgovinu…što nije toliko čudo koliko činjenica da ima normalnog kruva i salame… pa mila majko… ‘ajmo bar time prizvat miris i okus kuće. Jozo Delaš se najviše razveselio tome, njemu je jutros najteže pao pokušaj doručka na cesti u Mc Donaldsa. Jednostavno se nije moga okusit ničega. Inače u Hotelima baš i nije običaj imati doručak uz spavanje. A onaj uz doplatu je za nađe prilike nenormalno skup. 12-18 USD. A u Mac-a imate već za 2 dolara pojest kajganu smotanu u tortilji i juice. Dobra je stvar što u hotelima u svakoj sobi ima pegla i stol za peglanje. Možda to ima i kod nas ali dosad nismo vidjeli. Ovdje je to na neki način spas… iako naši pokušaji peglanja izgledaju kao tv spot za pjesmu „I wan’t to break free“ – grupe Queen. Smiješno. Preveliki smo mi šovinisti da bi to prošlo bez međusobnog ismijavanja… šale na račun žene, papučarstva. Ali …i tu neugodnu treba podnit’. Na nastup treba doć’ uredan, ispeglan, po mogućnosti – obrijan.

Vrijeme na putu, obzirom da je to danas cijeli dan kratimo gledajući i filmove. Kombi je super opremljen. Usput dogovaramo i detalje oko turneje po RH koja nas čeka po povratku kući: Rijeka, Zagreb, Osijek, Makarska, Koprivnica…pomalo se slažu datumi i mjesta. Malo smo na tabletima, Ipadima, laptopima a malo gledamo tv. Koliko se svit prominija zadnjih 5 godina!?

Na putu prema Torontu prolazimo kroz sveamerički grad Buffalo. Sve američki jer se u njemu ponajviše drži do jednakosti i integracija sa domicilnim stanovnicima – Indijancima. Ulaz u grad je spektakularan. Brza cesta na vijaduktima kroz centar grada. Najljepše grade, crkve i veliki neboderi su tu odmah oko vas. Rijeka Nijagara je zamrznuta. Mislim da ja ovo prvi put da vidim zamrznutu rijeku. Pogotovo ovako veliku. Nije to neki potočić (i zeko). Buffalo obično obara negativne rekorde u temperaturi.

Stoga ni put ne prolazi bez problema. Svaka od tekućina koju smo uzeli za pranje stakala ledi. Često stajemo i nije nam baš lako. Svako malo izaći iz auta, prati stakla, propuhivati dizne od šprica za pranje stakala. Nastavljamo prema slapovima Nijagare. Nije baš neko vrijeme ni sezona za razgledavanje. Puca srce od hladnoće, a opet kako doć pred ovu znamenitost a ne pogledat je. Kratko fotografiranje i bijeg u kombi. Nije ovo vrime ni za pingvine.

Na kanadskoj granici temeljito nas pregledavaju, pitaju gdje pjevamo, tko smo i što smo. Kad smo im rekli da pjevamo u Living art areni, lipo su se začudili. Tko ste vi? Pa to je super dvorana. Mislim da ih je malo začudilo to što se vozikamo u kombiju, odjeveni ko „no name“ likovi.

U Torontu je – 20 u trenutku našeg dolaska, a „real feel“ je – 28. Boli me svaki udisaj. Boce s vodom u kombiju su zaleđene, a stakla zasuta ledom koji je nastao od izdaha ljudi u kombiju tijekom vožnje. Kreditnim karticama gratamo led sa stakala ne bi li u vožnji mogli razgledati. Gledamo veliko jezero Ontario… veće je nego naše more. Na prilazu gradu jedna zanimljivost. Posebno su razdvojene trake  za vozila u kojima je samo jedna osoba i za one u kojima se vozi više osoba. Mi imamo prioritet i naša traka ide brzo. Gledamo sa strane kolone auta u kojima je samo jedan vozač. Smijemo se i onako komentiramo: „koje budale…moš’ mislit šta bi u nas to tako funkcioniralo!?“

U hotelu nas dočekuju sa skepsom. Prije ulaska u sobu treba provuć karticu, za slučaj dodatnih troškova. Jedan član klape iz čiste obijesti, šale… daje karticu od Konzuma. Prijava mu uspijeva i mi umiremo od smija. Živila anarhija!!! Po ulasku u sobu diram prekidač za svjetlo i po ko zna koji put u ovoj Americi gdje je sve na 110 V trese me struja. Izgovorija sam se onih par najslađih beštimji… koliko me je puta samo drmnila struja. Živija naš dobri HEP!

Izlazimo vanka zapalit duvan, malo je popustila hladnoća…samo je – 15. Čini se puno ugodnije, pa i mi komentiramo kako smo se već aklimatizirali. Šta će tek bit kad se vratimo doma na 30 stupnjeva veću temperaturu? Oćemo li usrid zime ić u kupaće gaćice i šlape po gradu? Mi koji živimo na Mediteranu nismo navikli na ove ekstreme. Mislim da je inače kod nas život najugodniji i najmanje opasan po čovika. Osim umjerene klime, za razliku od sličnih klimatskih područja na ovoj zemlji kod nas nema krokodila, tigrova, kobri, pirana, škorpiona, anakondi, otrovnih biljaka, gerile…

Na koncertu u Torontu, zapravo Mississaugi (a to je jedan od 3 grada koji čine Toronto) dočekuje nas Tamburaški sastav Skitnice. Svi govore hrvatski iako između sebe govore engleski. Oni su prva generacija, tako kažu za one koji su prva generacija rođena u Kanadi. Njihovi roditelji su došli iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sviraju na drukčiji način od Jerry-a Grchevicha i njegovog sastava. Jest da je Jerry virtuoz, klasa za sebe, a ovi dečki sviraju sličnije onome što smo mi navikli slušati. Nije to tako čudno, razloge različitostima je lako objasniti.

Tonske probe nam konačno prolaze bez većih problema i mi smo spremni, imamo dosta vremena u pauzi između Tonske i koncerta. I tada…osmijeh na lice…ukazuju se karte za Briškulu i trešetu, omiljene Triestine i igra može početi. Naravno ne bez uloga. Tek toliko da se može platit piće iz automata koji je pored nas. Taman tada ulazi naš veleposlanik u Kanadi ipak ne dolazi do diplomatskoj skandala zbog našeg sitnog uloga. Razgovaramo se o dnevno političkim temama na hrvatskoj sceni. Veleposlanik je dobro informiran, prati stanje i u našem kraju. Jako je ugodan. Prekidamo razgovor jer smo uhvatili stream, radio prijenos na radiju. Navijamo za naše. Guštamo od sriće, razbijamo rivale Francuze. Ali i kukamo…pa di baš sad ne možemo gledat utakmicu kad bušimo Omeyera!?

U zadnji tren saznajemo, tek pola sata prije koncerta, da će isti biti emitiran live preko Interneta. Već je ponoć…i šaljemo informacije o tome na našu Facebook stranicu. Tijekom večeri dobivamo podatak da čak 600 ljudi prati naš koncert preko Interneta. Počašćeni smo tom informacijom. Na koncertu guštamo, dvorana je prelijepa, publika izvrsna. Došlo je puno naših ljudi. Gledamo njihova lica i kako reagiraju na pismu. Naša je emigracija uglavnom vezana za kontinentalnu glazbu, tamburice. A od dalmatinske glazbe slušaju šlagere i nekakav fešta miks. Mi smo ovdje došli pjevati tradicijsku glazbu, prezentirati našu baštinu, ali u ovom slučaju je zadatak otvoriti oči i uši i našim ljudima. Jednako tako kako se klapska glazba prezentirala kod nas, kako ju je trebalo ponuditi i servirati ljudima, da se upoznaju s našim folklorom, tako se i sada događa u dvorani „Living art“. Nakon koncerta primamo pohvale od ljudi, potpisujemo brojne cd-ove i plakate. Interes je ogroman, ali i poriv ljudi da iskažu svoje oduševljene. Komentari se svode na to: nismo nikad ovo slušali, nismo se susreli s klapskom pismom, svaka čast, oduševljeni smo. Naš komentar iz kombija: To je to. Mission accomplished!

Kanada je skupa. Skuplja od USA-a. Naš pokušaj da odemo na pristojnu večeru završio je tužno i porazno: Juha, glavno jelo i jedno piće…u prosjeku 45 dolara. Stvarno previše za naš standard. Vraćamo se u lance brze prehrane, a neki od nas su izabrali i drugi put. Najpametniji se pokaza naš član Jozo Delaš. On je ponovno otiša u Wallmart ( ili kako ga mi od milja zovemo Kerum) i nakupova sebi kruva, mortadele, mesnog, sira, soka, voća… i otvorio Krčmu „kod Joze“. Napravio je svoj performance, dasku za peglanje preobrazio u šank-štand za posluživanje. Umiremo od smija i doslovno se bacamo po podu. Snimamo virtualni intervju o poduzetničkom uspjehu naših emigranata u Kanadi. Ali šalu na stranu. Vidim ja po Jozi i njegovom cimeru Ediju da su zadovoljni i siti. Mi ostali još uvik imamo volje eksperimentirati s lancima brze prehrane. Danas je na redu arapska spiza. Zaključak nakon obida… nije Sulejmanu bilo loše.

Nakon koncerta organizator nas vodi u restoran Croatia. A tamo je naša tiha patnja: goveđa juha. Dodaj malo soli i puno papra…i srči. Mir, tišina i spokoj. JUHA. U restoranu ima i naših pivi. Ajmo meznit jednu nema veze šta je skuplja od Kanadske. I na kraju večere…realnost u smislu običaja u tuđini. Konobar nam donosi račun. Svakome posebno i za svako piće posebno… Ke porka mizerija!!!

Eto nas jutros na putu za Chicago. Jutros je -25. Samo nas je troje izašlo vanka zapalit duvan uz kavu.

Uz opće zaprepaštenje iz samih Kanađana. Ne znaju oni s kojim beštijama imaju posla ;-)

Pozdravljaju vas:

Ed, John, Jack, Al, Peter, Jervoye, Andrew i Dean , klavirist: Anthony i maestro Vincent

;-)