Blame Canada !!! - Toronto

April 18, 2013

22-23.01 Život na sjeveru – TORONTO

Krećemo prema Torontu. Putem dobivamo e-mailov-e, oduševljenih ljudi, s naših koncerata. Kako ostati imun na ovo:

Dear klapa,

We made it safely to Cleveland and back…and we are SO happy that we took the risk. The concert was phenomenal, and all of us enjoyed it immensely…

What a wonderful concert! I was in heaven…speaking of which, I really do hope that there is klapa music in heaven!!! What total bliss…

I missed you there, and I so hope that you are feeling okay by now!

Best Regards,

Melissa

Usput dobivamo i pohvale  za naš blog. Sviđa se ljudima način na koji opisujemo stvari oko sebe. Ali i na našoj Facebook stranici je živo i aktivno. Lako nama kad nam „mačke“ kolo vode. Moram po k’o zna koji put spomenuti Tatjanu Jelavić (alias Taja.St) i Silviju Adrić. Splićanka i Osječanka već dugo vode naše poslove na fejsbuku. Vjerni su pratitelji klape, a doživljavamo ih k’o svoje, kao članove udruge. Nema tog putovanja gdje se mi ne čujemo, dijelimo i osobne životne detalje. Ovim putem pozdravljamo naše administratorice a mi se već vidimo na koncertima klape koji uskoro slijede u Osijeku i Splitu.

Nastavljamo putovanje prema Kanadi. Zemlja je zaleđena, a na stankama za odmor vozača klapa baš i ne izlazi vanka. Dok smo u kombiju zvone mobiteli, radio postaje uzimaju naše izjave o koncertima. Ovo sve skupa izgleda kao vojna operacija. Tako u šali kaže Branko Pajić, naš diskograf i manager za velike projekte. On je naš pratitelj na putu ali i meta za sitno podbadanje, impicavanje, škerce. Ima super smisao za humor…tako da ne ostaje dužan.

Nakon par dana nailazimo na putu na veliku trgovinu…što nije toliko čudo koliko činjenica da ima normalnog kruva i salame… pa mila majko… ‘ajmo bar time prizvat miris i okus kuće. Jozo Delaš se najviše razveselio tome, njemu je jutros najteže pao pokušaj doručka na cesti u Mc Donaldsa. Jednostavno se nije moga okusit ničega. Inače u Hotelima baš i nije običaj imati doručak uz spavanje. A onaj uz doplatu je za nađe prilike nenormalno skup. 12-18 USD. A u Mac-a imate već za 2 dolara pojest kajganu smotanu u tortilji i juice. Dobra je stvar što u hotelima u svakoj sobi ima pegla i stol za peglanje. Možda to ima i kod nas ali dosad nismo vidjeli. Ovdje je to na neki način spas… iako naši pokušaji peglanja izgledaju kao tv spot za pjesmu „I wan’t to break free“ – grupe Queen. Smiješno. Preveliki smo mi šovinisti da bi to prošlo bez međusobnog ismijavanja… šale na račun žene, papučarstva. Ali …i tu neugodnu treba podnit’. Na nastup treba doć’ uredan, ispeglan, po mogućnosti – obrijan.

Vrijeme na putu, obzirom da je to danas cijeli dan kratimo gledajući i filmove. Kombi je super opremljen. Usput dogovaramo i detalje oko turneje po RH koja nas čeka po povratku kući: Rijeka, Zagreb, Osijek, Makarska, Koprivnica…pomalo se slažu datumi i mjesta. Malo smo na tabletima, Ipadima, laptopima a malo gledamo tv. Koliko se svit prominija zadnjih 5 godina!?

Na putu prema Torontu prolazimo kroz sveamerički grad Buffalo. Sve američki jer se u njemu ponajviše drži do jednakosti i integracija sa domicilnim stanovnicima – Indijancima. Ulaz u grad je spektakularan. Brza cesta na vijaduktima kroz centar grada. Najljepše grade, crkve i veliki neboderi su tu odmah oko vas. Rijeka Nijagara je zamrznuta. Mislim da ja ovo prvi put da vidim zamrznutu rijeku. Pogotovo ovako veliku. Nije to neki potočić (i zeko). Buffalo obično obara negativne rekorde u temperaturi.

Stoga ni put ne prolazi bez problema. Svaka od tekućina koju smo uzeli za pranje stakala ledi. Često stajemo i nije nam baš lako. Svako malo izaći iz auta, prati stakla, propuhivati dizne od šprica za pranje stakala. Nastavljamo prema slapovima Nijagare. Nije baš neko vrijeme ni sezona za razgledavanje. Puca srce od hladnoće, a opet kako doć pred ovu znamenitost a ne pogledat je. Kratko fotografiranje i bijeg u kombi. Nije ovo vrime ni za pingvine.

Na kanadskoj granici temeljito nas pregledavaju, pitaju gdje pjevamo, tko smo i što smo. Kad smo im rekli da pjevamo u Living art areni, lipo su se začudili. Tko ste vi? Pa to je super dvorana. Mislim da ih je malo začudilo to što se vozikamo u kombiju, odjeveni ko „no name“ likovi.

U Torontu je – 20 u trenutku našeg dolaska, a „real feel“ je – 28. Boli me svaki udisaj. Boce s vodom u kombiju su zaleđene, a stakla zasuta ledom koji je nastao od izdaha ljudi u kombiju tijekom vožnje. Kreditnim karticama gratamo led sa stakala ne bi li u vožnji mogli razgledati. Gledamo veliko jezero Ontario… veće je nego naše more. Na prilazu gradu jedna zanimljivost. Posebno su razdvojene trake  za vozila u kojima je samo jedna osoba i za one u kojima se vozi više osoba. Mi imamo prioritet i naša traka ide brzo. Gledamo sa strane kolone auta u kojima je samo jedan vozač. Smijemo se i onako komentiramo: „koje budale…moš’ mislit šta bi u nas to tako funkcioniralo!?“

U hotelu nas dočekuju sa skepsom. Prije ulaska u sobu treba provuć karticu, za slučaj dodatnih troškova. Jedan član klape iz čiste obijesti, šale… daje karticu od Konzuma. Prijava mu uspijeva i mi umiremo od smija. Živila anarhija!!! Po ulasku u sobu diram prekidač za svjetlo i po ko zna koji put u ovoj Americi gdje je sve na 110 V trese me struja. Izgovorija sam se onih par najslađih beštimji… koliko me je puta samo drmnila struja. Živija naš dobri HEP!

Izlazimo vanka zapalit duvan, malo je popustila hladnoća…samo je – 15. Čini se puno ugodnije, pa i mi komentiramo kako smo se već aklimatizirali. Šta će tek bit kad se vratimo doma na 30 stupnjeva veću temperaturu? Oćemo li usrid zime ić u kupaće gaćice i šlape po gradu? Mi koji živimo na Mediteranu nismo navikli na ove ekstreme. Mislim da je inače kod nas život najugodniji i najmanje opasan po čovika. Osim umjerene klime, za razliku od sličnih klimatskih područja na ovoj zemlji kod nas nema krokodila, tigrova, kobri, pirana, škorpiona, anakondi, otrovnih biljaka, gerile…

Na koncertu u Torontu, zapravo Mississaugi (a to je jedan od 3 grada koji čine Toronto) dočekuje nas Tamburaški sastav Skitnice. Svi govore hrvatski iako između sebe govore engleski. Oni su prva generacija, tako kažu za one koji su prva generacija rođena u Kanadi. Njihovi roditelji su došli iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sviraju na drukčiji način od Jerry-a Grchevicha i njegovog sastava. Jest da je Jerry virtuoz, klasa za sebe, a ovi dečki sviraju sličnije onome što smo mi navikli slušati. Nije to tako čudno, razloge različitostima je lako objasniti.

Tonske probe nam konačno prolaze bez većih problema i mi smo spremni, imamo dosta vremena u pauzi između Tonske i koncerta. I tada…osmijeh na lice…ukazuju se karte za Briškulu i trešetu, omiljene Triestine i igra može početi. Naravno ne bez uloga. Tek toliko da se može platit piće iz automata koji je pored nas. Taman tada ulazi naš veleposlanik u Kanadi ipak ne dolazi do diplomatskoj skandala zbog našeg sitnog uloga. Razgovaramo se o dnevno političkim temama na hrvatskoj sceni. Veleposlanik je dobro informiran, prati stanje i u našem kraju. Jako je ugodan. Prekidamo razgovor jer smo uhvatili stream, radio prijenos na radiju. Navijamo za naše. Guštamo od sriće, razbijamo rivale Francuze. Ali i kukamo…pa di baš sad ne možemo gledat utakmicu kad bušimo Omeyera!?

U zadnji tren saznajemo, tek pola sata prije koncerta, da će isti biti emitiran live preko Interneta. Već je ponoć…i šaljemo informacije o tome na našu Facebook stranicu. Tijekom večeri dobivamo podatak da čak 600 ljudi prati naš koncert preko Interneta. Počašćeni smo tom informacijom. Na koncertu guštamo, dvorana je prelijepa, publika izvrsna. Došlo je puno naših ljudi. Gledamo njihova lica i kako reagiraju na pismu. Naša je emigracija uglavnom vezana za kontinentalnu glazbu, tamburice. A od dalmatinske glazbe slušaju šlagere i nekakav fešta miks. Mi smo ovdje došli pjevati tradicijsku glazbu, prezentirati našu baštinu, ali u ovom slučaju je zadatak otvoriti oči i uši i našim ljudima. Jednako tako kako se klapska glazba prezentirala kod nas, kako ju je trebalo ponuditi i servirati ljudima, da se upoznaju s našim folklorom, tako se i sada događa u dvorani „Living art“. Nakon koncerta primamo pohvale od ljudi, potpisujemo brojne cd-ove i plakate. Interes je ogroman, ali i poriv ljudi da iskažu svoje oduševljene. Komentari se svode na to: nismo nikad ovo slušali, nismo se susreli s klapskom pismom, svaka čast, oduševljeni smo. Naš komentar iz kombija: To je to. Mission accomplished!

Kanada je skupa. Skuplja od USA-a. Naš pokušaj da odemo na pristojnu večeru završio je tužno i porazno: Juha, glavno jelo i jedno piće…u prosjeku 45 dolara. Stvarno previše za naš standard. Vraćamo se u lance brze prehrane, a neki od nas su izabrali i drugi put. Najpametniji se pokaza naš član Jozo Delaš. On je ponovno otiša u Wallmart ( ili kako ga mi od milja zovemo Kerum) i nakupova sebi kruva, mortadele, mesnog, sira, soka, voća… i otvorio Krčmu „kod Joze“. Napravio je svoj performance, dasku za peglanje preobrazio u šank-štand za posluživanje. Umiremo od smija i doslovno se bacamo po podu. Snimamo virtualni intervju o poduzetničkom uspjehu naših emigranata u Kanadi. Ali šalu na stranu. Vidim ja po Jozi i njegovom cimeru Ediju da su zadovoljni i siti. Mi ostali još uvik imamo volje eksperimentirati s lancima brze prehrane. Danas je na redu arapska spiza. Zaključak nakon obida… nije Sulejmanu bilo loše.

Nakon koncerta organizator nas vodi u restoran Croatia. A tamo je naša tiha patnja: goveđa juha. Dodaj malo soli i puno papra…i srči. Mir, tišina i spokoj. JUHA. U restoranu ima i naših pivi. Ajmo meznit jednu nema veze šta je skuplja od Kanadske. I na kraju večere…realnost u smislu običaja u tuđini. Konobar nam donosi račun. Svakome posebno i za svako piće posebno… Ke porka mizerija!!!

Eto nas jutros na putu za Chicago. Jutros je -25. Samo nas je troje izašlo vanka zapalit duvan uz kavu.

Uz opće zaprepaštenje iz samih Kanađana. Ne znaju oni s kojim beštijama imaju posla ;-)

Pozdravljaju vas:

Ed, John, Jack, Al, Peter, Jervoye, Andrew i Dean , klavirist: Anthony i maestro Vincent

;-)

Pittsburg - izvještaj

April 18, 2013

19.01. Dan nakon koncerta u New Yorku

Dojmovi se pomalo slažu u glavi. Razgovaram s Kumom  - cimerom, Dinom o tome kako je on sve to proživija. Kao i uvik jedan drugome oponiramo i dajemo širinu pogleda na stvari, a na kraju se uvik lako složimo. Zadovoljni smo…kako ne bi bili. Reakcije na koncert stižu na mailove, fejs, portale, poruke…slike… prepuni smo informacija sa svih strana. SUPER!!!

Vrijeme prije polaska koristimo za zadnje posliće u New York-u. Svako od nas ima neki svoj popis:

Baletanke za kćer, tablet za svoj gušt, vožnja podzemnom…bez nekog smislenog cilja…čisto radi doživljaja. Okupljanje je u 12 i polazak za Pittsburg kreće SAD! Usput prolazimo kroz grad, onako po komodu i ne baš najkraćim putem… Ground Zero (rade se novi WTC), Chinatown, New Jersey…idemo. Čeka nas dugi put…autoceste… duge i razasute. Vozi nas Željko Sardelić…inače Blaćanin ali na radu i trajnom boravku u USA. On će biti naš vozač i pratitelj. Inače se ne bavi s time ali ovo je odlučija za svoj „čeif“ uzeja godišnji i ide on s Klapom Cambi na turneju. Super. Naš čovik ide s nama i imamo se o čemu razgovarat…kako ide život, školovanje, integracija obitelji i dice u USA, kako dicu uči hrvatski, kako plaća školu, fakultet, režije, auta… pomalo se slaži dojmovi od kupovnoj moći Amerikanaca, o toma koliko je potrošač zaštićen…imamo miljon pitanja  za njega, pošto je satnica likaru, radniku u Starbucksa, radniku na visinama (građevinar). Željko nam pruža sve informacije, a ujedno i naziva svoje doma na Korčuli i gušt ga je slušat na dijalektu.

Po autocesti kamioni, kamioni…. Koliko li se samo toga triba prevesti po kontinentu. Gledamo te kamiona i komentiramo koliko su nam ostali u očima kao dici… velika američka auta. Po autocesti ima jako mnogo policije, tko god pređe brzinu…HAPS! NE NE… to se nesmi. U tome su jako rigorozni.

Po putu stajemo 2-3 puta. I to je doživljaj po sebi, američki restorani uz put. Jest da je sve to već viđeno na TV i da je pomalo klišej, ali zanimljivo je kao stvari funkcioniraju. Svugdje na svakom koraku u USA ima nešto za jest i svugdje je gužva. Danas smo se odlučili jesti u Wendy’s-a lanac kao što je Burger king ili Mac.  Zaključujemo da je Wendy’s najbolji. Eto preporuke za sljedeće klapaše… ;-)

Ali šalu na stranu…već nam fali jest nešto žlicom. Mila majko.. daje izist šta gulaša, kupusa, teletine s bižima…a kamoli ribe i blitve. Vidim ja da se ljudi mršte… već nam je dosta sendviča, steak, burger…kineske. Lipa naša spiza.

Nakon 8 sati vožnje dolazimo u Pittsburg. Lipo i mirno je. Nije to New York. Grad je neusporedivo manji, simpatičniji… na prvi pogled. Obzirom da je ovdi puno ljudi hrvatskog porijekla…na neki način se to po gradu i vidi. Smijemo se… vidi ovoga… ovi bi moga bit neki od Imotske race…ovi je Slavonac… interni humor naravno.  Idemo na piće… odmah preko puta teatra gdje sutra pjevamo. Izvidnica. Kratko piće…i povratak u hotel. Ujutro pred koncert ćemo malo prošetat, razgledat…odmor je važan za pivača. Bez sna nema dobrog pivanja.

20.01.2013

Ujutro… ko zombiji hodamo nas par ranoranioca u Starbucksa… kao i svi ostali Ameri. Prvo uzet gomilu kave i onda dalje. Ipak, za naše prilike oni se enormno i po cili dan nalivaju kavom. Nedilja ujutro u Pittsburgu je sablasna. Nigdi nikoga nismo vidili do 11 uri. Mir božji i prazne ulice. A oni koji su budni…bit ću išli s obiteljima u trgovačke centre. Sve mi se čini da je tako i kod nas došlo. Puste su kale, pust je grad…a puni su nam trgovački centri. A nema boljeg šoping centra od centra grada. Lipo prošetat vanka, obać’ dućane koji su svaki za sebe po nečem posebni u drukčiji… tu tu auto i globalizacija…  živija naš stari način života!!!

Pitsburg je izabran kao koncertni grad radi susreta s hrvatskom emigracijom. Nekad je to bio drugi najveći grad u svitu po broju Hrvata. Manje od Zagreba ali više od Splita. Ipak, ovdje je riječ o čistom brojanju krvnih zrnaca. Danas je hrvatska zajednica u Pittburgu razbijena. Od 14 nekadašnjih crkava sada su aktivne samo 2. Mise su na engleskom jeziku. Ljudi i to samo neki znaju tek par izraza: dobra večer, živjeli… ali s radošću to izgovaraju. S druge strane tradicijska glazba koja im je ostala u uhu nije klapska već glazba tamburica. Tako je to inače u inozemstvu. Klapska glazba je ipak komornija i teže pronalazi put na zabavama zajednice iseljenika. Utoliko je naš posao na koncertu teži. Znamo da ćemo ljude šokirati s početkom koncerta. Ali to smo mi, to je naše glazbeno blago.

Na početku koncerta pozdravio nas je ispred Hrvatske bratske zajednice Pittsburg-a njen predsjednik: XXXXX. U početku se osjetila rezerviranost publike i njen prvi susret s nepoznatim zvukom. Mi smo pak koncert odradili bez ijedne riječi prema publike. Htjeli smo se nametnuti pismom. Malo po malo gradili smo svoj kredit prema publici i kako je koncert išao kraju bili smo sve češće pozvani na naklon nakon uspješnijih izvedbi pjesama. Na kraju smo ipak doživjeli standing ovation. Bolje od toga ne možeš. U svako, glazbenom žanru kod bilo koje publike to znači respekt. Zadovoljni smo. Idemo leć…sutra smo na putu za Cleveland. Novi koncert. Dan za dan. Možemo mi to!

New York - 2 dio - KONCERT

April 18, 2013

18. 01. 2013.

Dan „D“

Već sam pisao o jutarnjem ustajanju, nervoza…kašalj. Sve smo kao smireni… nema svađa, onog sitnog karanja, ronjanja, pribotunavanja…vladao je čudan mir i čudesan razum kod svih.

Pa di baš danas kad je koncert ujutro nemamo mira, valja poć na snimanje s HTV-om!? To se tako dogodi. Ali opet, nemate baš puno prilika u životu snimati reportažu iz New Yorka. Izašli smo jedan po jedan o svom poslu po kavu… smijemo se jedni drugima kad se sretnemo po gradu. Ko Ameri šetamo s papirnatim čašama punih kave… Vanka lagano pršti snig, ali nije duga vika. Valja poć na centar Time Square-a. Tu je snimanje. Jedna reportaža za dnevnik, jedna za emisiju Lijepom našom. U našoj odsutnosti u Kaštelima se snima nova epizoda dugovječnog serijala LIJEPOM NAŠOM… kakva bi to emisija iz Kaštela bila bez nas… Snašli smo se i otpivali pozdravnu pismu „DOĐI U KAŠTELA“. Kratko druženje s novinarkom Glorije, HTV-a (Brankom Slavicom) i hitan povratak u sobi. Promrzli smo do bola… zabrinuti smo. Hitno svi u krevet, odmor i idemo… u dvoranu.

Dvorana je onako starinski američka, solidno i bogati opremljena ali demode. Stvari malo kasne jer su tehničari i tonci koji nam sastavljaju stage užasno spori i tromi. Ne nerviraju se zato što kasne. S druge strane nije to ni čudo jer im zbog sindikalnih radnih prava nesmi reć ni rič. Nakon obilatog kašnjenja, krećemo s probom. Naravno nesporazumi – nepoznavanje zvuka klapa i dosta muke probavanja…moj Bože… oćemo li se opet izderat prid neki važni koncert. Jedino šta želim je da imamo normalne uvjete za pivanje, da možemo dati sebe…u pola tonske probe ŠOK!!! Prekid rada. Radnici temeljem zakona imaju pravo i obvezu na pauzu u trajanju od uru vrimena. WFT!? TO znači da ćemo prije ulaska publike u dvoranu imati samo 20 minuta  za dovršiti probu…AJME MAJKO… Opet će bit strka i frka. ;-)

Dovršavamo tonsku probu… doslovno do zadnje minute…koliko možemo. Idemo se prisvuć u garderobu. U Garderobi su svi zidovi izlipljeni slikama ljudi koji su tu gostovali. Koji su sve likovi ovdje bili… Razgledamo garderobu…ka mali muzej. Ali nema baš puno vrimena, idemo se prisvuć i u VATRU. Netom prije izlaska direktor UNESCA dolazi do nas i jako srdačno hrabri svih, iskazuje svoj interes za ono što klape pivaju. Dosta je informiran o našoj klapi. Pravi gospodin.

IDEMO…. KONCERT POČINJE. Nakon snimke na video zidu u kojoj pokojni mestro LJUBO STIPIŠIĆ recitira DALMATINU krećemo. Zadovoljni smo pivanjem, muziciramo, kontrola na pozornici je dobra…može se „živit“. U nekim pismama više u nekim manje guštam… negdi se leti a negdi strepi. Ali publika nas pozdravlja nakon svake pisme. Sviđa im se ono što čuju. Jednako tako i mi smo sve slobodniji i sigurniji…rastu tenzije i ekspresija koncerta. Prvi dio koncerta, koji je bio posvećen izvornoj tradicijskoj pismi završavamo nakon uru vrimena, u punoj snazi. RUSULICA. Publika luduje. Izlazimo s bine i kratki gucaj vode. 3 minute za uhvatit dah. I krećemo. Bend je na bini. Krećemo s našim modernim pismama…tek tada vidimo da je pola dvorane naš svit. Ljudi su na nogama, a mi ko na krilima. Trio koji nas pravi je ludilo. Baš guštamo…nekako gledamo na to da će sad bit lako. Nosit će nas do kraja koncerta naša publika. Tada se opuštamo a i meni prolazi kroz glavu… EJ…PA MI PIVAMO U NEW YORKU!!! Smijem se sam u sebi. Smišno je to. Nemamo mi klapaši mentalni skloz Estradnih zvijezda. Sve ovo što smo napravili došlo je nekako prirodno, samo po sebi…

U zadnjoj četvrtini koncert pridružuje nam se JERRY GRCHEVICH, jedan od najboljih glazbenika na tamburi u svijetu, sa svojim tamburaškim sastavom. Suradnja je bila odlična i trijumfirali smo do kraja prema hrvatskoj publici ali i amerima je to bilo interesantno. Novi zvuk, nove melodije. Nakon 2 sata koncerta, „o kolpa“ šta se reče… imali smo snage za još 3 bisa. Dobro smo ih spakirali i otišli zadovoljni s bine. Neki hitno zapali duvan, neki sist i doć sebi.- Velika su pražnjenja na ovakvim koncertima. Malo će to ko razumit. Ljudi misle da je pivat tek tako… budemo mi mokri ko krpe, a nekad i pomalo autistični…dok dođemo sebi. Tako za nas izgleda gala koncert… DO POSLJEDNJEG DAHA!

Nakon koncerta posao – susreti i druženje s ambasadorima i visokim uzvanicima. Svečani domjenak i razmjena dojmova. Nakon toga bježimo…u Astoriju, dio New Yorka. Kafić Scorpion. Hrvatski kafić. Kad smo ušli unutra euforija i pljesak od par minuta. Čestitanje… ko da su došli kraljevi svita… Ajmo se sad malo opustit i popit koju. U ZDRAVLJE!!!

Prvo javljanje iz Amerike: NEW YORK 1 - dio

April 18, 2013

Presjedanje u Londonu je bilo kritično zbog kašnjenja aviona u Zagrebu.

Jedva, ali doslovno, jedva smo se ukrcali. UK kontrola nas je svukla do gola, nas par. Naravno ništa nisu našli, ništa nisu napravili, osim ukrali i ono malo vremena koje smo imali za transfer između terminala. Put do USA mi se učinio dug. Kratili smo vrijeme lagano pijuckaući i smijulili se. Radili jedni drugima spačke, podvale, foto montaže, uvaljivali lažne priče i informacije - dječja posla. Tako i treba.

Po dolasku u USA prvi problemi. Tri člana klape nisu dobila prtljagu. Ali nisu bili tužni… dobili su 150 USD odšteta…za početak. Smijali smo se…kako je u USA lako zaraditi na gluposti.

Smjestili su nas u hotel Wellington na Manhatnu, 4 bloka od Time Squarea. Iste večeri smo prošetali, popili piće, nešto pojeli i vratili se leći. Ipak je vremenska razlika, plus dugi put od NEW YORK učinila je svoje.

Ujutro je bilo individualno razgledavanje, prvi shopping, kupnja SIM kartica, prehrana… razno. Nismo se kao klapa okupili do 5 sati popodne kada je trebalo poći na prvu tonsku probu.

Ona je održana u podrumu Hrvatske bratske zajednice, ispod crkve Sv. Nikole Tavelića. Tu smo se sastali s producentima, tamburaškim sastavom Jerry Grchevicha, i bendom. Probe su bile duge, ali sažete, profesionalne. Nakon probi spavanje i evo nas. Danas je koncert. Lagana jutarnja nervoza.

Sutra je pokret za Pittsburg. Nema se puno vremena, sutra jedva da stignemo kupiti suvenira i razglednice. I to samo oni koje se ranije probude. Prekrstiti ću se večeras prije koncerta. Da sve prođe ok, da mi budemo ono što jesmo. Ako budem zadovoljan s nama samima, bit će mi lakše.

Ne bih volio ni da nam plješću a da mi svoje nismo otpjevali. Nakon koncerta je veliki prijem. Počašćeni smo dolaskom velikog broja ambasadora kao i glavnog direktora UNESCA. Mislim da nismo imali dosad priliku biti glavne zvijezde na ovako visokoj razini. Na neki način svjetska krema. Tko se tome mogao nadati kad smo se počeli baviti klapskim pjevanjem. Ušli smo u sve to radi pjesme, druženja iz strasti prema emociji koju ova pjesma nosi.

Kad sve zbrojim…dobio sam puno više uzbuđenja, putovanja i nagrada nego što sam mogao maštati. Možda baš zato jer nismo bili opterećeni s time. Mi samo pjevamo, a po putu se glupiramo. Toliko za naše prvo javljanje. Držite nam fige!

…do KRIŽA

March 5, 2012

Evo izvještaja iz prekrasnog Križa. Uz sve pohvale Katarini Kerhač - organizatorici.

Klapa Cambi oduševila prepunu školsku sportsku dvoranu!

Ovog vikenda u Križu je održan više nego uspješan koncert  klape Cambi. Do posljednjeg mjesta ispunjena školska sportska dvorana, u glas je pjevala hitove kao što su pjesme „Ne more mi bit“, Dugo nije pala kiša“, te svima dobro poznate obrade hitova  Gibonija i Olivera. Bila je to veće za sjećanje, tim više što se organizacijom ovog koncerta i prodajom preko 1000 ulaznica osigurao opstanak Udruge za terapijske i pedagoške aktivnosti „Bijeli jelen“ iz Križa.

Općina Križ čestita predsjednici Udruge „Bijeli Jelen“ Katarini Kerhač na hrabrosti i inicijativi da organizira ovakav koncert. Biti predsjednik jedne ovakve udruge koja svojim radom nastoji osigurati adekvatnu brigu i njegu o djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom na području općine Križ, čast je i obaveza koju je predsjednica ove udruge najozbiljnije shvatila i svojim radom može služiti na primjer ostalim udrugama Općine Križ.

Svi posjetitelji koncerta klape Cambi pokazali su empatiju koja je rezultirala osiguranjem dostatnih sredstava za daljnji rad te Udruge, te ukazali na potrebu da se u Križu češće organiziraju ovakvi i slični događaji.

Slavljenički u Rijeci - Izvještaj

October 19, 2011

Klapa Cambi podigla Rijeku na noge

Prepuna Dvorana Mladosti na Trsatu grmoglasno je pozdravila svoje pobjednike!!

Rođendanski koncert klape Cambi u Rijeci 14.10.2011.g. započeo je odavanjem počasti preminulom Ljubi Stipišiću Delamati koji nas je napustio pred nekoliko dana. Kratki dokumentarni film s nostalgijom nas je podsjetio na velikog čovjeka i umjetnika koji je svojim radom obogatio klapsku scenu.

Od prve minute na sceni klapa i publika bili su jedno. Klapa je pripremila sjajan koncert i pobrinula se za sjajnu produkciju  koncerta koja je izuzetno važna za pravi doživljaj koncerta.  I njihovi gosti klapa Maslina, Hari Rončević i klapa Pinguentum iz Buzeta i voditelj Josip Krmpotić Joso, znali su doprijeti do srca svakog posjetitelja na koncertu koji je trajao skoro  tri sata.

Prvi dio koncetra bio je rezerviran za tradicionalne dalmatinske pjesme a drugi  dio koncerta za kultne klapske obrade pjesme Gibonnia, Hari Rončevića …..

Završni dio  koncerta rezerviran  je autorske pjesme s kojim su doživjeli  ogroman  uspijeh kod publike.Ono što je klapa započela sredinom devedestih godina obradama sjajnih Gibonnijevih pjesama, kada su vratili interes kod mladih za klapskom glazbom, sada su svojim autorskim pjesmama  oduševili  mladu publiku koja dolazi u velikom broju na njihove koncerte.

Publika jednostavno nije htjela pustiti klapu Cambi da napusti pozornicu te su odlučno i velikim pljeskom zadavali ritam klapi. Kraj koncerta je publika dočekala na nogama , u atmosferi koja je primjerenija rock koncertima.

I ovaj put je dvorana bila popunjena do posljednjeg mjesta.

Lica publike na izlazu iz dvorane nisu krila osmjeh i zadovoljstvo viđenim, a neki su čak obećali kako će od sada klapu pratiti na svim njihovim koncertima, samo nismo sigurni koliko će im to uspjeti s obzirom da klapa trenutno ima dogovorenih čak dvanaest koncerata, a do kraja godine još ih je nekoliko u planu.

Komentari o koncertu klape Cambi iz Kaštel Kambelovca nadmašuju jedan drugog. Nema se dovoljno riječi kojom bi se iskazalo zadovoljstvo koje je klapa pružila.Koncert koji će riječka publika još dugo pamtiti,

A evo i izvještaja s In-magazina Nove TV:

Euforija se nastavlja…

Pred nama je Zadar…………21.10.2011. SC Višnjik

Još jedan spektakl pred svojom vjernom zadarskom publikom i uz pomoć provjerenih prijatelja, klape Maslina, Hari Rončevića i Ivane Radovniković.

I kao što klapa Cambi kaže ‘u nama još ima snage i uz našu publiku ona je sve veća i veća’.

Premijera spota za “JEDNU RIČ”

September 26, 2011

KLAPA CAMBI


Premijera spota ‘Jedna rič’ na Novoj tv, u emisiji ‘In magazin’

JEDNA RIČ - LIVE 2011 POLJUD

Evo obavijesti o održanoj premijeri spota još jedne velike ovoljetne uspješnice klape Cambi.

Pobjednička pjesma ovogodišnjeg festivala „Dalmatinske šansone 2011.“ u Šibeniku “Jedna rič” od svoje prve izvedbe lako je pronašla put do publike.

Na nezaboravnom koncertu koji je klapa Cambi održala na splitskom Poljudu, redatelj Tino Bilandžić snimio je spot dočaravši užarenu atmosferu koja je cijelo vrijeme vladala stadionom.Od 01.10.2011. u prodaji će biti i album sa snimkom koncerta sa raspjevanog Poljuda.
.

Premijerno - 22.09.2011., u emisiji ‘In magazin’, prikazan je spot za pjesmu “Jedna rič”, u izvođenju zvijezda klapske pjesme, klape Cambi.


Ne zaboravite i na  nadolazeće mega koncerte:

14.10.2011. RIJEKA - dvorana Mladost

21.10.2011. ZADAR - dvorana Višnjik

27.10.2011. ZAGREB - K.D. Dražen Petrović

Koncert svih koncerata

August 29, 2011

Dragi prijatelji!

Sinoć je održan najveći koncert jedna klape u povijesti (ako ništa drugo bar po posjeti). Usudim se reć i da je to bio najkompletniji klapski koncert ikada. S povodom proslave 25 godina klape, održan je samostalni koncert klape Cambi pred više od 10 000 ljudi. Bilo je spektakularno. Ova ekipa, ova generacija klape postigla je mnogo na diku i čast svim predhodnim, na ponos svojih kaštila.

Od početka krenuvši s zvornim pjesmama, pa završivši u maniri rock zvijezda, orilo se Poljudom , publika je eruptirala a tako s njima i naša srca, i suze radosnice. Na trenutke je bilo teško pivati zbog svih emocija koje su navrle. Neopisiv je to osječaj.

Više o svemu kad se slegnu dojmovi. Napisat ću pravi osvrt.

SLIKE pogledajte na GALERIJI

Pobjednički iz Šibenika

August 22, 2011

ŠIBENSKA ŠANSONA Trijumf klapa Cambi, Šufit i Nene Belana

Jednom riječju: završen je 14. Festival dalmatinske šansone u Šibeniku.

“Jedna rič”, naime, naziv je prvonagrađene skladbe klape “Cambi” koja se na grandioznoj manifestaciji prelijepe dalmatinske pjesme, stiha i melodije na trgu ispred Katedrale sv. Jakova i gradske vijećnice, najviše svidjela probirljivoj šibenskoj publici. Naklonost žirija, a time i “Šansonjera” za prvu nagradu i srebrni šibenski botun, pak, osvojio je nenadmašni Neno Belan.

Dvostrukom nagradom, jednom od publike, a drugom od žirija, sa “Šansona” je otišla klapa “Šufit” čiju je ponovnu interpretaciju pjesme “Za dušu” publika često prekidala oduševljenim pljeskom. Najboljim kantautorskim djelom, pak, ocijenjena je skladba “Što ja dušo činim za tebe” (glazba i tekst N.Sunjka, aranžman T. Eterović) koju je otpjevala šibenska klapa “Brodarica”. Šibenski Zagrepčanin Đani Stipaničev i kolegica mu Vanna koja se nakon 15 godina prvi put uvrstila među festivalske izvođače, a na “Šansoni” je debitirala, na pozornicu su došli po svoj kipić od bračkog kamena za treću nagradu publike, odnosno žirija.

Ante Gelo 14. Festival dalmatinske šansone pamtit će po “Šansonjeru” za najbolji aranžman skladbe “Tamo gdje si ti”. Njegov kipić kojeg je preuzeo Ricardo Luque udijelili su mu članovi festivalskog orkestra, što je novina na ovogodišnjim “Šansonama”. Krste Juras, pak, dobio je nagradu za najbolji tekst. Riječ je o pjesmi “Za dušu”.

Ono što su mnogi očekivali, to se i dogodilo-slovenska pjevačica Nuška Drašček nagrađena je za najbolju interpretaciju pjesme “Kako je pjevala Piaf”, a da se “po jutru dan poznaje” dalo se naslutiti već prve, kanconjerske večeri, kada ju je publika pljeskovnom aklamacijom otpratila s pozornice po izvedbi skladbe “Ti sento”. Klapa “Nas Quatros” sa svojim “Sićanjima” također nije ostala nezapaženom. Osvojila je nagradu za najbolje festivalske debitante, a Tomislav Bralić i njegove “Intrade” iz Šibenika su otišli bogatiji za “Šansonjera” u kategoriji najizvođenijih skladbi sa lanjskih Šansona, svoju “Zoru bilu”.

Valja, na kraju kazati da su obje festivalske večeri protekle u znaku sjajnih izvođača i predivnih skladbi koje će svakako, kao i svih godina do sada, obilježiti naredno glazbeno razdoblje, kako u programu radijskih postaja, tako i brojnim pojedinačnim nastupima. Festivalski orkestar, dodajmo, bio je na razini zadatka, jednako kao i raspoloženi dirigenti, maestro Damir Marušić i Alan Bjelinski. Direktorski dvojac, Dušan Šarac i Branko Viljac, “Šansonjerski” spiritus movens, može odahnuti: sve je bilo besprijekorno.

Rekli su:

Jurica Nazlić (klapa “Šufit”): Presretni smo. Klapa “Šufit” očito ide dalje. Nakon što se dokazala u Omišu, razinu smo zadržali i u Šibeniku. Osjetili smo bilo publike, ono što od nas želi. Mi smo u a capella izričaju dali svoj maksimumi to je nagrađeno. Imamo i nove izazove…pa pozivamo autore koji vole dalmatinsku klapsku pismu da nam se jave, a vidimo se opet iduće godine na “Šansonama”-kazao je Jurica Nazlić zahvalivši autorima glazbe i teksta, Dušanu Šarcu i Krsti Jurasu te voditelju klape Jasminku Šetki.

Belan: Zahvaljujem na nagradi žirija. Uvijek, inače, naglašavam da je lijepo dobiti nagrade, ali one nisu toliko bitne. Vidit ćemo za godinu dana hoće li se pjesma primiti kod moje publike i ako se primi, to mi je najveća nagrada. Kad smo kod nagrade, ove godine je prvi put kipić “Šansonjera” kameni, a izradio se u Pučišću na Braču. Mama mi je iz Pučišća, pa mi je posebno drago što sam ga dobio…-kazao je Neno Belan.

Marina Jurković
Ante Baranić/Cropix

Ne damo te pismo naša: Klapa Cambi na Poljudu

August 17, 2011

Da više nisu tek jedna od hrvatskih klapa, znamo već neko vrijeme, ali da su itekako klapa za stadione, postat će jasno svima koji će doći u nedjelju, 28.08.2011. na Poljud, na koncert klape Cambi. Početak koncerta je u 20 sati. Na današnjoj novinarskoj konferenciji kojoj su nazočili pročelnik za kulturu Darko Opačak, Nada Maršić, direktorica Turističke zajedn ice Kaštela, umjetnički voditelj klape Cambi Vinko Didović, član klape Cambi Hrvoje Lozančić, predsjednik KUD Cambi Tonči Bezić te organizatori koncerta, Ivica Bubalo (Picaferaj) i Branko Paić (Scardona), otkriveni su detalji ovog stadionskog spektakla koji će se održati u sklopu ‘Ne damo te pismo naša’.
- Ovaj koncert bit će svojevrsna retrospektiva svih 25 godina, a tematski će biti podjeljen u tri djela: tradicionalne pjesme, nove skladbe i interpretacija pop-rock materijala Zlatana Stipišića Gibonnija – rekao je voditelj klape Vinko Didović.

- Htio bi se u ime cijele klape zahvaliti organizatorima što su prepoznali Cambi i što će joj omogućiti veličanstven nastup na Poljudu – dodao je član klape Cambi, Hrvoje Lozančić.
Ove godine ovaj klapsko – koncertni spektakl bit će u obljetničkoj atmosferi jer će upravo tu večer klapa Cambi proslaviti svojih 25 godina karijere. Iako je klapa naravno uzbuđena pred ovakav koncert, on ipak nije organiziran na njihovu inicijativu već na inicijativu publike.
- Klapa Cambi najbolja je promocija Grada Kaštela i kaštelskog turizma – napomenula je Nada Maršić, iz TZ Grada Kaštela.

Prepoznavši kvalitetu klape, pročelnik za kulturu Darko Opačak, kazao je kako je klapa Cambi prepoznatljiv brend, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu i to je odlična promocija za naš Grad .
Organizatori koncerta Branko Paić iz Scardone i Ivica Bubalo iz Picaferaj predstavili su voditelje, a to su Oliver Mlakar i Lidija Šegvić. Goste još nisu htjeli reći, ali za sada možemo naglasiti kako će to biti večer ponajboljih hrvatskih vokala.
- Za klapu Cambi trenutno postoji veliki medijski interes, a publika ih jednostavno obožava. To najbolje govore i milijunski pogledi na njihove spotove, na youtubu – rekao je jedan od organizatora, Branko Paić.
Karte za ovaj koncert mogu se kupiti od ovog petka, 12.08.2011., po cijenama od 50 i 70 kuna parter, preko sustava Eventima ili na sljedećim splitskim adresama: CD Shop Dancing Bear, Music shop, RT Koteks, RK Robot (Splitska 3).

Agencija “Picaferaj” iz Splita i izdavačka kuća SCARDONA iz Zagreba organizirati će 28.08 2011. na Poljudskom stadionu, peti - jubilarni koncert u sklopu projekta „Ne damo te pismo naša“

Cilj koncerata, očuvanje tradicije klapske pjesme, koji su održani proteklih godina po cijeloj Hrvatskoj doprinijeli su velikoj popularnosti klapske pjesme.

Projekt „Ne damo te pismo naša“, danas je prepoznatljiv ne samo među pjevačima, glazbenicima i ljubiteljima klapske pjesme, nego i van granica naše države zahvaljujući brojnim stranim gostima koji su prisustvovali koncertima i medijima koji su izviještavali o njima.

Ovogodišnji koncert koji će se održati 28.08. obilježit će na najljepši mogući način 25 godina djelovanja klape “CAMBI”

www.nedamotepismonaša.com

ULAZNICE ĆE BITI U PRODAJI OD 16.08.2011.

CIJENA ULAZNICE ZA POLJUDSKI KONCERT “”NE DAMO TE PISMO NAŠA” ,
JE I OVU, 5. GODINU ISTA: TRIBINA 50,00 kn, PARTER:70,00 kn

PRODAJNA MJESTA

SPLIT CD SHOP DANCING BEAR
MUSIC SHOP, RK KOTEKS
RK ROBOT, Split 3

SOLIN–Caffe bar “KREŠIMIR”
GRAĐA PRODAJNI CENTAR SOLIN
KAŠTEL SUĆURAC - Caffe bar “MORE”
KAŠTEL GOMILICA - Caffe bar “VANADIS”
KAŠTEL KAMBELOVAC - Restoran “BALETNA ŠKOLA”
KAŠTEL STARI - Caffe bar “TAKT”
KAŠTEL NOVI - Caffe bar “TIN”
KAŠTEL LUKŠIĆ - Caffe bar”FARAON”
KAŠTEL ŠTAFILIĆ- Knjižara “ SCRIPTA”
TROGIR - Turistička agencija ATLAS TROGIR
ŠIBENIK - CD SHOP “WOODSTOCK”
ZADAR - CD SHOP “AQUARIUS „
OMIŠ - Turistička agencija “RADMANOVE MLINICE”
MAKARSKA - Fotomuzikalija ” JOKO”
OPUZEN- GRAĐA PRODAJNI CENTAR OPUZEN
SINJ - Knjižara “AXEL”
Prodaja ulaznica u sustavu Eventim www.eventim.hr

Next Page »