Veni, vidi, vici

June 22, 2009

Na krovu svijeta

Nakon prošlogodišnje izrazito uspješne godine u radu klape (apsolutni pobjednici Večeri Dalmatinske pisme u Kaštelima, višestruko nagrađivani na Šibenskoj šansoni), jedan od ovogodišnjih ciljeva klape bio je nastup na nekom od međunarodnih festivala zborova.

Kako je jedno takvo natjecanje ujedno i prilika upoznati novu zemlju, novu kulturu (a u današnje vrijeme nije lako s novcima) odlučili smo se za Sankt Peterburg-Sant Petersburg-Petrograd. Velegrad s 5 milijuna stanovnika na krovu-sjeveru Europe, nekadašnja prijestolnica Carske Rusije, grad izrazitih povijesnih, kulturnih i građevinskih znamenitosti. Rusija, zemlja koju još uvijek poimamo kroz prizmu komunizma, hladnog rata činila nam se zanimljivijom od svake druge destinacije.

Prvi susret s tom zemljom na moskovskom aerodromu ponudio nam je kontrast novog (modernog) i starog sistema. Dok se u isto vrijeme na jednom mjestu sve sjaji i bliješti, na jednom šalteru Bar Code čitač vas provjerava i automatski skenira sliku na putovnici, na drugom, stari službenik u uniformi uredno prepisuje podatke s vaše putovnice u „teku“. Takvi kontrasti pratili su nas cijelo vrijeme boravka. Kad već govorimo o vremenu, zanimljivo je bilo i to što otkako smo došli u Rusiju praktički nigdje nismo vidjeli sat na javnom mjestu, ulici, kolodvoru, aerodromu, dućanu, restoranu – nigdje. Možda je baš zbog toga osoba koja je trebala doći po nas kasnila 2 sata, ostavivši nas na hladnom i kišnom vremenu da osjetimo kako je to doći na 20 C hladniju temperaturu. Nakon 16 sati od polaska nije nas bilo briga što smo došli u hotel, koji na to uopće ne sliči. Teško je objasniti kako bi taj hotel kod nas mogao dobiti 3 zvjezdice. No, na kraju avanture uz sve mane (bez tople vode) ipak smo bili zadovoljni. U organizaciji festivala, svaki trenutak je bio organiziran. Uz izvrsnu turističku voditeljicu koja nas je pratila prva 2 dana boravka i na izvrsnom engleskom pružala informacije o nebrojenim atrakcijama i zanimljivostima grada, spomenicima, zdanjima, crkvama, muzejima, povijesnim lokalitetima, brodovima, ostali smo impresionirani i šokirani bogatstvom i raskoši kojom su raspolagali ruski plemenitaši. Osim tih informacija vrlo smo zainteresirano razgovarali i o drugim povijesnim činjenicama vezano uz njihovu kako i samo kažu tragičnu povijest, pa do današnjih socijalnih prilika. Na sva pitanja dobivali smo odgovor, ali nigdje i od nikoga na pitanja vezano uz političku situaciju. Tada bi nastajala šutnja ili naštrebana rečenica.

Vrijeme u koje smo se našli u ovom gradu nije slučajno odabrano. Festival koincidira s brojnim događanjima u susret solsticiju, i danima oko tog datuma koje zovu Bijele noći. Zbog geografske pozicije grada, ljeti je dan jako dug, točnije u ovo vrijeme postoji samo 2 sata noći(optičke, a 4 sata nautičke noći). Grad je prepun turista iz inozemstva ali i iz ostalih krajeva Rusije. Na svakom koraku grupe turista, svugdje čekanje na ulazak, i jako dugi redovi pred crkvama, muzejima, pred čuvenim brodom Aurora, baš svugdje. Suveniri su gotovo svugdje isti i njihov asortiman je velik. Međutim cijene od mjesta do mjesta variraju i do 300 %. To smo naravno naučili tek kasnije. Jednako tako i s taksijem smo relaciju od koncertne dvorane do hotela plaćali od 140 pa do 800 rublja. Postoji službeni ali i crni taksi. Crni taksi je u praksi skoro svako auto koje zaustavite. Svi su ljudi taksisti, predstoji vam samo da se dobro pogodite. Službeni taksi pokazao se na kraju najjeftiniji, iako rijedak na cestama. Ovom prilikom konačno smo se vozili legendarnom volgom, ruskim kadilakom. Iako stara vozila, i dalje su dobro održavana, i komotna, startna. Prava lađa – rekli bismo.

Osim taksija, vozili smo se autobusima, trolejbusima, tramvajem i metroom (prekrasnim i ukopanim čak 110 metara pod zemljom). Sve je puno, shvatili smo onaj izraz: Ima ih ko Rusa.

Hrana nam se nije svidjela. Namirnice nemaju onaj isti okus kao kod nas, ili ga uopće nemaju. Obzirom da smo se igrom slučaja na aerodromu prilikom dolaska u Petrograd izvagali na velikoj prtljažnoj vazi, prilikom odlaska, ponovno smo se izvagali i priznali učinkovitost ruske dijete. Možda su im i žene onako vitke i gipke, baš zbog toga. Kako je u noćnim pohodima gradom trebalo i poslije večere još jednom prismočiti, bila je to prilika za upoznavanje ruskih fast –food lanaca, ili 24-sata otvorenih dućana di se može kupiti kruh i salama (koja se u svim dućanima reže ručno, jer nigdje nema „makinje“). Jedinstveni smo u ocijeni da je najbolji lanac Kroška kartoška (kartol-kumpir), ruska verzija fast food lanca, a glavni meni je kroška kartoška ili krumpir  pečen u rerni, u foliji, sa maslacem i sirom, i raznim salatama po izboru. Stvarno jako ukusno i dobro. Votka se pije i toči na decilitre, a naš pokušaj da dobijemo votka-juice je kod svih konobara završio s dvije podjednako dupkom pune čaše. Jedna votkom a druga juiceom. Obzirom na naše nepoznavanje ruskog, a rusko slabo vladanje engleskim osuđeni smo od starta za komunikaciju „rukama i nogama“. Često je etimologija i srodnost hrvatskog sa ruskim bila presudna za uspjelu komunikaciju.

Za samo natjecanje, prijavili smo se u konkurenciji K 2 – folklore a cappella for youth and adult choirs. Večer uoči natjecanja nastupili smo na koncertnom maratonu u Glinka Smaller Concert Hall of the Shostakovich Philharmonic Society of St. Petersbur, što je bila prilika da osjetimo akustiku prostora u kojem ćemo pjevati na natjecanju, što je jako bitno. Po reakcijama publike na tom koncertu bilo nam je jasno da smo ostavili odličan dojam. Računali smo na to kako je u publici bio i međunarodni žiri, i htjeli smo se pokazati. Za pristup natjecanju je osim prijave trebalo poslati i svoj CD, ne stariji od 3 godine. Na osnovu toga prihvaćale su se kandidature za natjecanje. Obzirom na raspored izvođača na koncertnom maratonu, i prilikom natjecanja, bilo je jasno da su favoriti izvjesni Singapurci. Oni su nastupali posljednji i na koncertu i na natjecanju. Najčešće su baš to favorizirane skupine. Ipak, natjecanje je završilo za na nas na najbolji mogući način. Od međunarodnog žirija smo osvojili maksimalnih 100 bodova, te otišli kao apsolutni pobjednici svih kategorija i osvajači Grand Prix-a Petra Velikog. Osim čestitki članova žirija i saslušanim njihovim impresijama, podijelili smo brojne vizitke zainteresiranima i nadamo se pozivima za koncerte. Nadamo se da smo time otvorili prostor i za druge dalmatinske klape, koje bi htjele pohoditi Rusiju ali i druge strane zemlje i konačno popularizirati naš etno. Vremena za slavlje ni je bilo, zbog katastrofalne veze letova.

Put nazad je bio agonija. Tješio nas je odličan rezultat, dobar provod i puno toga što se jednostavno ne može ispričat.

EVO I SLIKA, pogledajde ovdje

Comments

One Response to “Veni, vidi, vici”

  1. Ngọc Ẩn on October 14th, 2017 2:07 am

    Hello, I want to subscribe for this blog to get
    most recent updates, so where can i do it please help
    out.

Got something to say?